Sergej Jesenjin-Pismo majciJesi l živa, staričice moja?Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.Nek uvečer nad kolibom tvojomOna čudna svjetlost sja i dalje.Pišu mi da viđaju te čestozbog mene veoma zabrinutui da ideš svaki čas na cestuu svom trošnom starinskom kaputu.U sutonu plavom da te čestouvijek isto priviđenje muči:kako su u krčmi finski nožu srce mi zaboli u tuči.Nemaj straha! Umiri se, draga!Od utvare to ti srce zebe.Tako ipak propio se nisamda bih umro ne vidjevši tebe.Kao nekad, i sada sam nježan,i srce mi živi samo snom,da što prije pobjegnem od jadai vratim se u naš niski dom.Vratit ću se kad u našem vrturašire se grane pune cvijeta.Samo nemoj da u ranu zorubudiš me ko prije osam ljeta.Nemoj budit odsanjane snove,nek miruje ono čega ne bi:odveć rano zamoren životom,samo čemer osjećam u sebi.I ne uči da se molim. Pusti!Nema više vraćanja ka starom.Ti jedina utjeha si moja,svjetlo što mi sija istim žarom.Umiri se! Nemoj da te čestoviđaju onako zabrinutu,i ne idi svaki čas na cestuu svom trošnom starinskom kaputu.

                          Ne nije moja mati više u životu, kao u pjesmi Jesenjinovoj. Umrla je, nedavno, u dubokoj starosti u svom trošnom starinskom kaputu, u zoru, dozivajući moje ime prije nego što će ispustiti dušu. I slutio sam da će tako biti, da ja neću biti tu da joj pridržim ruku u tom zadnjem času, prije nego joj glava klone od umora na jastuk.

Mama

Jedina mi je utjeha da je moj brat bio tu, kad se rastajala sa dušom i da nije bila sama. To mi puno znači u ovim trenucima, kada pored bola, osjećam samo još veliku prazninu poslije njenog odlaska. A osjećao sam uvijek i pored velike daljine koja nas je dijelila zadnjih 30 i kusur godina uvijek te njene poglede niz sokak kojim sam otišao i svremena na vrijeme, dolazio u iščekivanju da se pojavim odnekuda.

Moja je mati bila bezgrešna. Ima takvih ljudi, imao sam čast da neke od njih upoznam i provedem neko vrijeme sa njima. Za mene su takve osobe pravi, pravcati sveci, bar ih ja tako zamišljam. Ne psuju, imaju odmjereno i često dobro mišljenje o svima i ne pričaju loše iza leđa. I vole, nesebično vole. 

Mama je imala dug život. Veoma težak, ali prožet i srećnim trenucima. Udrasla uz rat, preživjela tifus, smrt majke, koja je mlada umrla na porođaju, rađajući jedno od mnogobrojne djece, kako je to tada bilo uobičajno. Pa onda, smrt oca, koga je pokosio tifus i tako je moja majka  ostala, preko noći, jedini hranilac familije, radeći na nadnice, bukvalno za komad kruha, kako bi nahranila izgladnjela usta svoje mlađe braće i sestara. Preživjela je i zloglasnu NDH, izbjegla četničku kamu domaćeg zlikovca Vukana Radujkovića, prebdjela jednu prohladnu noć na velikoj bukvi krijući se od zloglasnih Čerkeza koji su pravili zulum kad su prolazili selom. Pa onda su došle poslijeratne hajke, gdje je goloruki narod, zajedno sa partizanima, sedmicama, u streljačkom stroju, tragao sa poslednjim zločincima koji su se krili po šumi. Slijedila je  obnova zemlje, gdje je takođe učestvovala. Školovanje ju je zaobišlo, tada se samo rijetki iz familije slali u školu, ostali su morali raditi da ishrane familiju.

Onda je upoznala moga oca, udala se, izrađali su nas trojicu i othranili nas. Kupovali zemlju, napravili kuću i sve od svojih deset prstiju. Pomogala djeci, nama, po redu, da se zakućimo. I voljela nas. Bezuslovno, kako samo majka zna. 

Sjećam se prvog bicikla, bio je to nov, novcijat Pony, koji sam dobio kada sam završio sedmi razred sa odličnim uspjehom. Sav novac je bio skupljen od prodaje špica od misirača. E, sjećanje na to to boli i sada, kada se sjetim, promrzlih, težačkih prstiju kojima su se skupljale i poslije sušile špice iznad šporeta u zimskim noćima. Kad pomislim na to, sjećanja mi navru poput bujice i počnu mi se, poput filmske trake odmotavati scene iz života. Sada znam da sam imao bezbrižno i srećno djetinjstvo, zahvaljujući ponajviše mojoj majci koja je uvijek bila tu. 

Upamtio sam i njene savjete koje je neumorno ponavljala. Htjela je njima da nas sačuva od bura koje će kasnije doći, a kojih mi tada nismo bili svjesni. Bez škole, nepismena, ali za završenom životnom fakultetom, uvijek vedra i bistra uma, do poslednjeg daha, moja je majka bila živa enciklopedija, kada se radilo o dešavanjima iz sela i ljudima koji su tu živjeli. Mnogi su, kada su istraživali svoje porijeklo ili ih je zanimao neki davnašnji događaj, dolazili da se raspitaju kod nje. 

Prošla, 2023 godina je bila veoma teška za nju. Više je bila bolesna nego zdrava, ponajviše joj je smetalo što više nije mogla otići do svoje prve komšinice Nevenke čija se kuća nalazila tek 100-njak metara udaljena od naše. Nedostajali su joj ti obični razgovori uz kafu sa njenim prvim komšijama, koji su već i sami bili u dubokoj starosti a i  bolesni. Sve dok je, sa svojim drvenim štapićem smagala snage da bar jedanput ili dvaput sedmično ode do njih, svijet je bio u redu. Ali, snaga ju je iz dana u dan polako napuštala i onda je potpuno prestala da izlazi vani. Da, starost je teška, poput teškog bremena koji je iz dana u dan bivao sve teži, dok je potpuno nije prikovao uz krevet. Mjesecima je se dnevni ritual svodio na tih par koraka koje je prelazila iz dnevne u zobu za spavanje, a onda zadnjih deset dana pre nego što će zauvijek zatvoriti oči, nije više ni ustajala. Ipak, potajno u sebi, imao sam osjećaj, da se nadala, da će ipak doći vrijeme da ponovo stane na svoje noge i u svome trošnom, zimskom kaputu, sa štapićem u drhtavim rukama, u predvečerje, krene u kratku večernju šetnju. Na žalost, od te nade nije bilo ništa i moja je majka tog 25. Januara 2024 godine u zoru zauvijek zatvorila oči. 

Ja sam manje ili više u kontiuintetu živio sa svojim roditeljima do svoje 25 godine, kada sam se poput mnogih iz moga sela, otisnuo u svijet i krenuo, što se kaže, trbuhom za kruhom u potrazi za boljim životom. Moja su dva brata već  ranije otišli od kuće i mojim su odlaskom su oni praktično ostali sami. Istini za volju, braća su živjela sa svojim porodicama u obližnjem gradu koji je bio udaljen tek 20-tak kilometara od sela pa su shodno tome i češće dolazili da ih obiđu. Tako je život tekao sljedeće tri decenije a ja sam sa svojom Dražanom i djecom kako su koja pristizala u redovnim dvomjesečnim intervalima obilazio roditelje. Tako je bilo sve do očeve smrti 02.juna 2015 godine, kada je u svojoj 89 godini, u predahu između posla, naslonjen na svoje ruke, zaspao i tako mirno, kako je i živio, otišao sa ovog svijeta. Moja su braća, tada, između sebe odlučila da će se oni brinuti oko majke, tako što će se, u sedmičnim intervalima smjenjivati pored nje i tako ispune prazninu koja je nastala odlaskom oca. I to je potrajalo tako više od osam godina. Je da njih dvojica nisu bila u radnom odnosu, ali provesti tako puno vremena(više od po četiri godine) odvojeni od svoje porodice je ogromna žrtva i zato im mogu reći samo neizmjerno hvala. Ja sam naravno nastojao da im koliko toliko olakšam žrtvu koju su oni ponosno podnosili, ali niti se to može platiti, niti postoje riječi zahvalnosti koje bi takvo dijelo opravdalo.

Mama je bila svjesna njihove žrtve i često bi se, poluglasno molila bogu da je uzme sebi i tako djecu izbavi od patnje, kako je govorila. Nije joj bog tako lako uslišio želju. Godine su prolazile, svi smo se, djelimično, navikli na novu situaciju. Sve do vijesto o majčinoj smrti. Kao i uvijek, takve, ružne vijesti dođu nenajavljene i iznenada. Mene je vijest zatekla na poslu. Kratko sam nazvao Bratu, mog brata koji je bio pored majke kad je umirala. Pokušavao sam umiriti njega, a u meni je sve kipilo, odjednom su sve emocije navirale poput izvora velike rijeke iz mene. Od šefa sam dobio saučešće, topao stisak ruke i slobodne dane za put u zavičaj. Topli, bratski, zagrljaji mojih kolega sa posla koji su izjavljivali saučešće doveli su do erupcije mojih emocija i silom sam se suzdržavao suze. Vani je bio tmuran i hladan dan, Dražana me je dočekala na pragu i tada nisam više mogao da se suzdržim. Rigao sam i jecao po drugi put u životu, kao odrasli čovjek, suze su tekle poput rijeke. Trebalo je vremena da se smirim, a onda smo svih petero, krenuli na put.

Kući smo stigli naveče. U staroj, roditeljskoj kući su bila popaljena svjetla i kuća je bila puna naroda. Topli zagrljaji saučešća od moji najbližih, familije, prvih komšija. Ušao sam u majčinu sobu. Drven, hrastov sanduk i svijeća pored njega. Imam nedoljivu želju da vidim majku, tražim pogledom braću, otvaramo sanduk, dižem bijeli pokrov i vidim majku i ništa drugo. Stavljam svoju ruku na majčino čelo, dok suze teku poput bujice. Ne znam koliko dugo. Zatvaramo sanduk, krajičkom oka vidim suze u očima moje ćerke koja stoji u blizini i koja ih briše. Osjećam veliku neizmjernu ljubav u maloj, staroj roditeljskoj kući. Onda dolazi olakšanje, mislim da su svi ti dragi ljudi koji su tu uzeli dio mog bola na sebe. Zahvalan sam im na tome.

Teški su takvi trenuci. Sada ih doživljavam drugi put a opet su novi. Najteže je kad ti djeca polete u zagrljaj da te utješe, ili moja Dražana. Ili neko tvoj drag. Znaš, tada nema riječi utjehe, sve boli i mora da boli jer samo tako može proći. 

Majku smo sahranili, kako treba. Bilo je dosta svijeta. Nas trojica smo se bratski dogovorili oko svega.

I rastanak sa braćom je bio bolan. Znate, ja svoga srednjeg brata, Branka, nisam nikada vidio kako plače. On nije taj tip. Pregurao je on svašta preko svojih leđa, a 5 godina rata je ostavilo duboke brazde na njegovoj duši. Ali tog jutra nije mogao da se suzdrži. Po prvi put je plakao i on. Niz lice mog Nikoletine Bursaća, junaka mog djetinjstva su tekle suze. Stariji brat, Pero je smogao samo da kaže, javi se ponekad. A onda sam se okrenuo, morao sam odmah da odem odatle.   

I sada, na kraju ću napisati poslednje pismo majci.

Draga Majko!

Oprosti sinu svom na svim onim sitnim i ne tako sitnim ludostima i nestašlucima koje sam pravio dok sam se pravio da odrastam!

Oprosti i na onim suzama koje si nekad prolila radi mene, dok sam mislio da sam pametniji i da više i bolje znam od tebe!

Oprosti mi i na vremenu koje sam mogao a nisam proveo sa tobom. Na nepreživljenim trenucima sreće. Na svemu onome čemu si se potajno od mene nadala, a želja ti se nije ispunila. Znam, nisam bio idealan sin, i sada je kasno za sve, ali molim te, oprosti!

Mama, neka ti je prosta velika slavenska duša. Zauvijek ćeš biti u mom srcu. Tvoj sin.

Sergej Jesenjin-Pismo majci


Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.