Četiri smrtna straha moje majke
Namjera mi je bila da uporedim ovo vrijeme Corone i proljeće 1942 godine, vrijeme epidemije tifusa, koje je strašno pogodilo familju moje majke, kao da rat i neimaština tada, sami po sebi nisu bili dovoljni da upropaste mladost čitave jedne generacije. Međutim prikupljajući podatke za moju priču, otkrio sam još detalja, pa je priča dobila malo drugačiji tok i nju ću sad ispričati.
Moja mati, Božica je rođena davne 1927 godine za Božić, a početak te 1942 godine dočekala kao tek 14-sto godišnja djevojka, kojoj je rat na silu, prekinuo sve snove koje vršnjaci njenog uzrasta žive u tom vremenu. Selo u kome je živjela, bilo je pod upravom zloglasne Nezavisne države Hrvatske, koja je već tada počinila neke od teških zločina u selu, i kao odmazdu za napad ustanika na ustašku postaju u mjestu, na silu i prevaru pohvatala i pogubila ugledne i vrijedne seljane i tako posijala strah i trepet u neiskvarenim dječijim očima.
U to vrijeme mama je živjela sa ocem Ristom i njegovom drugom ženom, Jokom i mnogobrojnom braćom i sestrama, što je bilo uobičajna pojava za siromašne seljačke familije tada. Njena mati Stana, djevojački Marinković, vodila je porijeklo iz Skakavaca, obližnjeg sela, a umrla je još mlada , pri porodu, rađajući jedno od njene mnogobrojne djece, Danicu, koju je žena iz sela, majka Vaje Vujanovića, pokušala da spasi, dojeći je svojim mlijekom. Međutim, bezuspješno je bio sav trud i Danica je umrla, a njen grob se danas nalazi na mjesnom groblju Londža, u Hrvaćanima, pored Ristinog i Staninog groba.
Preci maminog oca Riste su doselili iz Jošavke, a kako su tu stigli, je nepoznato. Pored Ristinog oca Nede, iz Jošavke su još doselili i Mlađanov Ćeto i Pavo Radonjić i nastanili se na jednom od padina prelijepog bražuljka odakle je pucao fantastičan pogled na svo selo. Ta padina se zvala Rivine i bila je veoma plodna, posebno je voće ovdje dobro uspjevalo. Iza Riste i Stane je ostalo šestoro djece i to po starini: Đuja, Obrad, pa moja majka Božica, Jovanka, Gospa i Mara. Bilo je tu još i onih koji su rođeni mrtvi, ili su odmah po porodu umrli, ali se mama ne sjeća imena te djece.
Ostavši udovac, Risto se ponovo ženi, Jokom, koja je sama ostala udovica, pošto joj je muž poginuo u lovu, koja je bila rodom iz Čardačana, a udata u Dragičeviće iz Milosavaca. Ona će sa sobom dovesti svoje troje maloljetne djece, a sa Ristom će uzroditi još troje i to Mile, Savku(Ranku) i Živku. Kasnije će jedno od Jokine djece iz prvog braka Dušan da se vrati na očevinu u Milosavce i povesti i Živku sa sobom dok će Mile i Savka(Ranka) završiti u domu za ratnu siročad, gdje će se i školovati.
i postati ugledni građani koji će se uvijek ljeti, za odmor, vraćati u rodni kraj, a tih se vremena i ja živo sjećam.
Ali da se vratimo velikoj epidemiji tifusa, početkom te 1942 godine i prvom smrtnom strahu moje majke. Ona se od sve djece i prva razboljela i to na početku samog uskršnjeg posta. Bolest ju je bukvalno prikovala za krevat, popraćena u početku jakom temperaturom, bolovima u stomaku i osipom, a kasnije će poluzatvorenih očiju, iznemorena i skrhana bolesti tako ležati sedmicama i čekati svoju sudbinu. Ljekova nije bilo, a njen otac Risto je nemoćan da bilo šta učini govorio da ustaška vlast daje inekcije i ljekove samo svojim ljudima, dok su Srbi ostaviti na milost i nemilost da se sami bore sa ovom opakom bolesti. To će stanje kod moje majke potrajati pet jefti posta i tek ulaskom u Veliku jeftu će po prvi put osjetiti glad i polako početi jesti i tako nakon skoro šest sedmica prebroditi krizu i izaći kao pobjednik i pobijediti ovu opaku bolest. Poslije nje, jedno po jedno, sva njena braća i sestre će se zaraziti i na veliku sreću, za relativno kratko vrijeme, za oko dvije sedmice, svi uspješno preležati tifus. Ali na kraju će priča dobiti i tragičan epilog i njen otac Risto, u vremenu okopavanju kukuruza, će se zaraziti i za samo sedam dana umrijeti i tako će sva familija ostati bez muške ruke, jedinog njenog hranioca.
S očevom smrću se sve promijenilo u domu Radonjića. Uzevši u obzir to da je još bio rat i da se najstariji član familije, mamin brat Obrad skrivao od raznih vojski koje su pohodovale selom, kao i nekih četničkih zlikovaca koji su tu stalno boravili, a najstarija sestra Đuja se već bila udala, na mamina nejaka leđa pao je sav teret održavanja familije u životu. Radila je najteže radove, kao što je okopavanje kukuruza i žetva pšenice. I baš jednom prilikom dok je žela pšenicu u Rivinama doživjela je svoj sljedeći smrtni strah. Toliko je bila zaokupljena poslom, da, dok je zlatne pšenične klasi žela srpom i slagala u rukohvat, nije primjetila konjanika na konju koji joj se polako približavao. Riječ je bila o jednom od Čerkeza koji su bili pripadnici 15.SS. Kozačkog konjičkog korpusa i posvuda kuda su prolazili ostavljali su pustoš oko sebe, počinivši nebrojna silovanja, paljevine a ljude su ubijali na najokrutniji način odrubljivanjem glava. I tek kada je majka primjetila sjenu konjanika koja se nadvila nad njom, shvatila je kolika joj opasnost prijeti. Svom snagom kojom je raspolagala u tom trenutku, dala se u bijeg, prvo do zgrade na koju je na brzinu objesila srp, a potom trkom niz brdo i šipražje prema potoku koji je sav bio obrastao u trnje, pa do komšijske kuće Ljubomira Vidovića odakle je sa Savuljom pobjegla na obližnju lipu na obronku šume gdje su, skriveni gustom krošnjom lipe ostale čitavu noć. Toliko ju je strah tjerao na bijeg, da se uopšte nije osvrtala na konjanika iza sebe, koji je vjerovatno, iz nekog njemu poznatog razloga, odustao od potrage.Tek kada je osvanulo jutro i komšinica Vida Čavlaruša došla po njih shvatili su da je opsanost prošla. Čerkezi nisu, osim toga da su sebe i svoje konje počastili hranom i jednim zeplijenjenim konjskim zapregama napravili neku veću štetu.
Ima tu i epizoda oko razmjene soli. Pošto je bila nestašica soli, maćeha Joka je znala poslati majku sa par njenih drugarica, pješice u Vrbanju, da donesu so u zamjenu za topljenu goveđu mast ili sir i kajmak koje su one mijenjale sa tadašnjim muslimanskm ženama u mjestu. Jednom se prilikom ustaška vojska prijevremeno vratila iz Kotor Varoša u Vrbanju, i odmah zaključala kapiju na jedinom mostu na rijeci, pa su one ostale zarobljene sa one strane rijeke. Tu im je pomogla jedna dobra žena muslimanka, pa su se nekom skrivenom platicom prebacile preko rijeke i poslije dva dana pješačenja, preko Jošavke,vratile kući.
Ubistvo mamine rođakinje, Stane Radonjić je bio njen sljedeći veliki strah. Sve se odigralo u kući Radovana Kovačevića, jedne večeri, dok je bilo prelo. Bezbrižno veče, kakvo jedno ratno veče još može biti, naglo je prekinuo upad dvojice domaćih četnika Mlađena Vidovića i Radulović Boje, tzv. "Ličanina". Oni su odmah su skočili na Stanu, koja je prela vunu i počeli da je tuku kundacima posvuda po tijelu. Tom prilikom mama i Zorčica iskaču kroz prozor i bježe u mrkli mrak prema kući Radonjića i sakrivaju se pod krevet. Usput su začuli dva pucnja koja su odjeknula potokom. Tim hicima su ova dvojica četnika presudili Stani Radonjić, a sve navodno radi toga što je ona, navodno dan prije, kupujući mlijeko u susjednom selu, Potočanima, izdavala četnike. Ujutro su ubice, u praskozorje, još navratile u kuću Radonjića, pitajući za njih dvije i pošto su dobili odgovor da ukućani neznaju gdje su, poručili, da ako bilo šta kažu o sinoćnem događaju, njih ista sudbina čeka.
Ujutro je Mirko Radonjić krenuo da traži svoju sestru, koju je, prateći trag vune, koja je ostajala putem kojim je jadnica pokušavala pobjeći, našao ubijenu sa dva hica u potoku.
Za ovog jednog četnika, Mlađena Vidovića, karakeristično je i to, da je u više navrata spasio živote nekolicini ljudi iz sela, od valikog zlikovca i ubice, Vukana Radujkovića. Tako je spasio život i mojoj majci od sigurne smrti, a taj njen susret sa koljačem je ujedno i zadnji od njenih velikih smrtnih strahova koji je doživjela. Događaj se zbio u Peje Savića kući, odjednom je nenajvljen upao Vukan i obrusio se na mamu. Prijetio joj je da će joj kamom izvaditi oko i odsjeći uvo ako odmah ne kaže zašto je dan prije na Miholjdan, u Potočanima, na zboru igrala "Kolonjenku", što uopšte nije bilo tačno jer mama i nije bila tu. Tad je Mlađan uhvatio Vukana za ruku u kojoj je držao kamu i rekao mami da bježi i tako joj spasio život. Na sličan način je ostao živ i moj otac, a i mamin brat i moj ujak Obrad Radonjić. Mlađena Vidovića su ubili partizani negdje krajem rata. Partizani su ga pristigli na njivi pokojnog Milorada Djukića i "nožem mu iskružili srce", pričaju očevidci. Stradao je tako Miljkin sin jedinac, koja nikad sina nije prežalila, a otac se tada upravo bio vratio iz njemačkog zarobljeništva. Što se tiče Vukana Radujkovića, on je u naašem kraju počinio mnogobrojne zločine. Ja ću samo navesti neke kojih se moja majka sjeća. Samo u jednom danu, u svom krvavom piru, on je ubio poljaka Švicu i Milana Ivančevića zvanog "Kirika", dok su oni bezbrižno pekli rakiju kod Bjelice Vujanovića. Onda se brdom zaputio svojoj djevojci, Dušanki i usput hicom iz puške ubio Savku Vujanović koj je u tom trenutku muzla krave, a Dušanka se samo bijegom u Jazišta i to bosonoga po dubokom snijegu spasila sigurne smrti. Vukan se i poslije rata uspješno krio i tek je 1946 godine ubijen, poštio se nije htio predati vlastima, a odskora je njegov grob ponovo prebačen u crkveno dvorište crkve u Drugovićima a njegovo ime dopisano sa borcima iz zadnjeg rata, što je po meni veliki presedan ovdašnjih vlasti.
Eto to bi bila moja priča za ovaj put. Ideja mi je bila da uporedim sličnosti iz ovogodišnje epidemije Corone i tadašnje epiemije tifusa o kojoj mi je mati toliko pričala. A onda sam tražeći podatke o tome, naišao na neke interesanten detalje iz života moje majke i sve to uokvirio u ovu priču. Neznam da li vam je priča bila zanimljiva, ali svakako je istinita, a i ja sam se trudio da sve interesantno zabilježim i tako bar donekla sačuvam od zaborava. Lijep da još svima i do sljedeće priče.
Moja mati, Božica je rođena davne 1927 godine za Božić, a početak te 1942 godine dočekala kao tek 14-sto godišnja djevojka, kojoj je rat na silu, prekinuo sve snove koje vršnjaci njenog uzrasta žive u tom vremenu. Selo u kome je živjela, bilo je pod upravom zloglasne Nezavisne države Hrvatske, koja je već tada počinila neke od teških zločina u selu, i kao odmazdu za napad ustanika na ustašku postaju u mjestu, na silu i prevaru pohvatala i pogubila ugledne i vrijedne seljane i tako posijala strah i trepet u neiskvarenim dječijim očima.
U to vrijeme mama je živjela sa ocem Ristom i njegovom drugom ženom, Jokom i mnogobrojnom braćom i sestrama, što je bilo uobičajna pojava za siromašne seljačke familije tada. Njena mati Stana, djevojački Marinković, vodila je porijeklo iz Skakavaca, obližnjeg sela, a umrla je još mlada , pri porodu, rađajući jedno od njene mnogobrojne djece, Danicu, koju je žena iz sela, majka Vaje Vujanovića, pokušala da spasi, dojeći je svojim mlijekom. Međutim, bezuspješno je bio sav trud i Danica je umrla, a njen grob se danas nalazi na mjesnom groblju Londža, u Hrvaćanima, pored Ristinog i Staninog groba.
Preci maminog oca Riste su doselili iz Jošavke, a kako su tu stigli, je nepoznato. Pored Ristinog oca Nede, iz Jošavke su još doselili i Mlađanov Ćeto i Pavo Radonjić i nastanili se na jednom od padina prelijepog bražuljka odakle je pucao fantastičan pogled na svo selo. Ta padina se zvala Rivine i bila je veoma plodna, posebno je voće ovdje dobro uspjevalo. Iza Riste i Stane je ostalo šestoro djece i to po starini: Đuja, Obrad, pa moja majka Božica, Jovanka, Gospa i Mara. Bilo je tu još i onih koji su rođeni mrtvi, ili su odmah po porodu umrli, ali se mama ne sjeća imena te djece.
Ostavši udovac, Risto se ponovo ženi, Jokom, koja je sama ostala udovica, pošto joj je muž poginuo u lovu, koja je bila rodom iz Čardačana, a udata u Dragičeviće iz Milosavaca. Ona će sa sobom dovesti svoje troje maloljetne djece, a sa Ristom će uzroditi još troje i to Mile, Savku(Ranku) i Živku. Kasnije će jedno od Jokine djece iz prvog braka Dušan da se vrati na očevinu u Milosavce i povesti i Živku sa sobom dok će Mile i Savka(Ranka) završiti u domu za ratnu siročad, gdje će se i školovati.
i postati ugledni građani koji će se uvijek ljeti, za odmor, vraćati u rodni kraj, a tih se vremena i ja živo sjećam.
Ali da se vratimo velikoj epidemiji tifusa, početkom te 1942 godine i prvom smrtnom strahu moje majke. Ona se od sve djece i prva razboljela i to na početku samog uskršnjeg posta. Bolest ju je bukvalno prikovala za krevat, popraćena u početku jakom temperaturom, bolovima u stomaku i osipom, a kasnije će poluzatvorenih očiju, iznemorena i skrhana bolesti tako ležati sedmicama i čekati svoju sudbinu. Ljekova nije bilo, a njen otac Risto je nemoćan da bilo šta učini govorio da ustaška vlast daje inekcije i ljekove samo svojim ljudima, dok su Srbi ostaviti na milost i nemilost da se sami bore sa ovom opakom bolesti. To će stanje kod moje majke potrajati pet jefti posta i tek ulaskom u Veliku jeftu će po prvi put osjetiti glad i polako početi jesti i tako nakon skoro šest sedmica prebroditi krizu i izaći kao pobjednik i pobijediti ovu opaku bolest. Poslije nje, jedno po jedno, sva njena braća i sestre će se zaraziti i na veliku sreću, za relativno kratko vrijeme, za oko dvije sedmice, svi uspješno preležati tifus. Ali na kraju će priča dobiti i tragičan epilog i njen otac Risto, u vremenu okopavanju kukuruza, će se zaraziti i za samo sedam dana umrijeti i tako će sva familija ostati bez muške ruke, jedinog njenog hranioca.
S očevom smrću se sve promijenilo u domu Radonjića. Uzevši u obzir to da je još bio rat i da se najstariji član familije, mamin brat Obrad skrivao od raznih vojski koje su pohodovale selom, kao i nekih četničkih zlikovaca koji su tu stalno boravili, a najstarija sestra Đuja se već bila udala, na mamina nejaka leđa pao je sav teret održavanja familije u životu. Radila je najteže radove, kao što je okopavanje kukuruza i žetva pšenice. I baš jednom prilikom dok je žela pšenicu u Rivinama doživjela je svoj sljedeći smrtni strah. Toliko je bila zaokupljena poslom, da, dok je zlatne pšenične klasi žela srpom i slagala u rukohvat, nije primjetila konjanika na konju koji joj se polako približavao. Riječ je bila o jednom od Čerkeza koji su bili pripadnici 15.SS. Kozačkog konjičkog korpusa i posvuda kuda su prolazili ostavljali su pustoš oko sebe, počinivši nebrojna silovanja, paljevine a ljude su ubijali na najokrutniji način odrubljivanjem glava. I tek kada je majka primjetila sjenu konjanika koja se nadvila nad njom, shvatila je kolika joj opasnost prijeti. Svom snagom kojom je raspolagala u tom trenutku, dala se u bijeg, prvo do zgrade na koju je na brzinu objesila srp, a potom trkom niz brdo i šipražje prema potoku koji je sav bio obrastao u trnje, pa do komšijske kuće Ljubomira Vidovića odakle je sa Savuljom pobjegla na obližnju lipu na obronku šume gdje su, skriveni gustom krošnjom lipe ostale čitavu noć. Toliko ju je strah tjerao na bijeg, da se uopšte nije osvrtala na konjanika iza sebe, koji je vjerovatno, iz nekog njemu poznatog razloga, odustao od potrage.Tek kada je osvanulo jutro i komšinica Vida Čavlaruša došla po njih shvatili su da je opsanost prošla. Čerkezi nisu, osim toga da su sebe i svoje konje počastili hranom i jednim zeplijenjenim konjskim zapregama napravili neku veću štetu.
Ima tu i epizoda oko razmjene soli. Pošto je bila nestašica soli, maćeha Joka je znala poslati majku sa par njenih drugarica, pješice u Vrbanju, da donesu so u zamjenu za topljenu goveđu mast ili sir i kajmak koje su one mijenjale sa tadašnjim muslimanskm ženama u mjestu. Jednom se prilikom ustaška vojska prijevremeno vratila iz Kotor Varoša u Vrbanju, i odmah zaključala kapiju na jedinom mostu na rijeci, pa su one ostale zarobljene sa one strane rijeke. Tu im je pomogla jedna dobra žena muslimanka, pa su se nekom skrivenom platicom prebacile preko rijeke i poslije dva dana pješačenja, preko Jošavke,vratile kući.
Ubistvo mamine rođakinje, Stane Radonjić je bio njen sljedeći veliki strah. Sve se odigralo u kući Radovana Kovačevića, jedne večeri, dok je bilo prelo. Bezbrižno veče, kakvo jedno ratno veče još može biti, naglo je prekinuo upad dvojice domaćih četnika Mlađena Vidovića i Radulović Boje, tzv. "Ličanina". Oni su odmah su skočili na Stanu, koja je prela vunu i počeli da je tuku kundacima posvuda po tijelu. Tom prilikom mama i Zorčica iskaču kroz prozor i bježe u mrkli mrak prema kući Radonjića i sakrivaju se pod krevet. Usput su začuli dva pucnja koja su odjeknula potokom. Tim hicima su ova dvojica četnika presudili Stani Radonjić, a sve navodno radi toga što je ona, navodno dan prije, kupujući mlijeko u susjednom selu, Potočanima, izdavala četnike. Ujutro su ubice, u praskozorje, još navratile u kuću Radonjića, pitajući za njih dvije i pošto su dobili odgovor da ukućani neznaju gdje su, poručili, da ako bilo šta kažu o sinoćnem događaju, njih ista sudbina čeka.
Ujutro je Mirko Radonjić krenuo da traži svoju sestru, koju je, prateći trag vune, koja je ostajala putem kojim je jadnica pokušavala pobjeći, našao ubijenu sa dva hica u potoku.
Za ovog jednog četnika, Mlađena Vidovića, karakeristično je i to, da je u više navrata spasio živote nekolicini ljudi iz sela, od valikog zlikovca i ubice, Vukana Radujkovića. Tako je spasio život i mojoj majci od sigurne smrti, a taj njen susret sa koljačem je ujedno i zadnji od njenih velikih smrtnih strahova koji je doživjela. Događaj se zbio u Peje Savića kući, odjednom je nenajvljen upao Vukan i obrusio se na mamu. Prijetio joj je da će joj kamom izvaditi oko i odsjeći uvo ako odmah ne kaže zašto je dan prije na Miholjdan, u Potočanima, na zboru igrala "Kolonjenku", što uopšte nije bilo tačno jer mama i nije bila tu. Tad je Mlađan uhvatio Vukana za ruku u kojoj je držao kamu i rekao mami da bježi i tako joj spasio život. Na sličan način je ostao živ i moj otac, a i mamin brat i moj ujak Obrad Radonjić. Mlađena Vidovića su ubili partizani negdje krajem rata. Partizani su ga pristigli na njivi pokojnog Milorada Djukića i "nožem mu iskružili srce", pričaju očevidci. Stradao je tako Miljkin sin jedinac, koja nikad sina nije prežalila, a otac se tada upravo bio vratio iz njemačkog zarobljeništva. Što se tiče Vukana Radujkovića, on je u naašem kraju počinio mnogobrojne zločine. Ja ću samo navesti neke kojih se moja majka sjeća. Samo u jednom danu, u svom krvavom piru, on je ubio poljaka Švicu i Milana Ivančevića zvanog "Kirika", dok su oni bezbrižno pekli rakiju kod Bjelice Vujanovića. Onda se brdom zaputio svojoj djevojci, Dušanki i usput hicom iz puške ubio Savku Vujanović koj je u tom trenutku muzla krave, a Dušanka se samo bijegom u Jazišta i to bosonoga po dubokom snijegu spasila sigurne smrti. Vukan se i poslije rata uspješno krio i tek je 1946 godine ubijen, poštio se nije htio predati vlastima, a odskora je njegov grob ponovo prebačen u crkveno dvorište crkve u Drugovićima a njegovo ime dopisano sa borcima iz zadnjeg rata, što je po meni veliki presedan ovdašnjih vlasti.
Eto to bi bila moja priča za ovaj put. Ideja mi je bila da uporedim sličnosti iz ovogodišnje epidemije Corone i tadašnje epiemije tifusa o kojoj mi je mati toliko pričala. A onda sam tražeći podatke o tome, naišao na neke interesanten detalje iz života moje majke i sve to uokvirio u ovu priču. Neznam da li vam je priča bila zanimljiva, ali svakako je istinita, a i ja sam se trudio da sve interesantno zabilježim i tako bar donekla sačuvam od zaborava. Lijep da još svima i do sljedeće priče.
Sve pohvale što ste sve zapisali da se zna.
OdgovoriIzbriši