S obe strane Drine

Početkom Aprila te 2012 godine krenuli smo na jedno višednevno putovanje Bosnom i Srbijom sa ciljem da bolje upoznamo neke od predjela ove dvije bivše republike nekadašnje nam države, tako da smo za relativno kratko vrijeme obišli Sarajevo, Višegrad, Drvengrad Emira Kusturice, Užice, Bajinu Baštu, Manastir Pustinju, Banju Koviljaču u Loznici, rodno mjesto Vuka Karadžića,Tršić, manastir Tronošu i na kraju etno selo Stanišići nedaleko od Bijeljine i tako vrativši se u Hrvaćane, zaokružili naše putovanje, sa koga smo donijeli dosta uspomena od kojih ćemo neka sigurno zauvijek upamtiti. Ali da pođemo redom.

Na Drini ćuprija

Iako od naše kuće u Hrvaćanima do Sarajeva ima tek oko 200 kilometara, ovim se putem, što zbog puta, što zbog gustoće saobraćaja, putovalo tada jako sporo, tako da nam je do ove bosansko-hercegovačke prestolnice trebalo skoro četiri sata vožnje. Većina puta vodi dolinom rijeke Bosne i posebno je ta dionica veoma opasna, tako da toplo preporučujem da preticanje ostavite tek kada ste potpuno sigurni da je bezbjedno, a malo lakša vožnja ima i tu prednost da neke od utisaka možete ponijeti i posmatrajući predjele kojima prolazite. Bilo kao bilo, tu prvu dionicu puta smo relativno lako prešli i oko 8 ujutro smo već parkirali auto kod parkinga pored Inat kuće u Sarajevu.

Putem ka Sarajevu

Inat kuća pored koje smo se parkirali

Grad se polako budio. To je inače najbolje vrijeme za posjetu nekom gradu, prosto je divno posmatrati kako se jedna po jedna radnje otvaraju, malobrojni prolaznici žure većinom na posao, a turista još uvijek nema u nekom većem broju. Prvo smo otišli do Sebilj česme na Baščaršiji i tu u jednoj radnji popili pravu bosanku kahvu, a djevojke koje su tu radile i bile obučene u bosansku narodnu nošnju nisu imale ništa protiv da mi poziraju ispred česme. Dan je počeo da bolje ne može biti.

Sabilj česma na Baščaršiji

Djevojke u narodnoj nošnji

Popivši kavu, krenuli smo dalje u razgledanje grada. Samu Baščaršiju, pa onda pored Gazri-Husev bogovog muzeja, Katoličke katedrale i Srpske pravoslavne crkve do vječne vatre. Čist i suncem okupan grad djelovao je veoma prijatno i gostoljubivo. Naravno, sve nije moglo proći bez obaveznih sarajevskih ćevapa i sarajevskog piva, tako da je uživanje bilo potpuno.

Holiday Inn tih dana

Baščaršija

Stari zanati

Katolička katedrala

Srpska pravoslavna crkva

Gradska tržnica

Dio grada

Baščaršija

Vječna vatra

Poslije sarajevskih ćevapa

Naravno, poslije razgledanja grada, autom smo se odvezli do Ilidže i vrela Bosne. Ostao sam zapanjem količinom vode koja je iz nekoliko velikh izvora izlazila ispod obronaka planina Igmana i Bjelašnice. Sam park je veoma prostran i lijep sa nekoliko restorana, prepun flore i faune. Nekoliko sati smo uživali ovdje, okrijepili se kafom i onda nastavili put dalje prema Višegradu.

Jedan od izvora rijke Bosne

Patke uživaju u vodi

Fotka sa vrela Bosne

U Višegrad smo stigli oko 14 sati, parkirali auto, otišli na ručak u obližnji restoran i krenuli u ragledanje mosta "Ćuprija na Drini" koji je zadužbina Mehmet Paše Sokolovića, sagrađen na obalama Drine, od 1571 do 1577 na putu od Carigrada do Bosne, i nosi ime istoimenog romana Ive Andrića, koji ga je napisao za vrijeme njemačke okupacije, u Beogradu i objavio 1945 godine. Same ove činjenice, bile su dovoljne da smo tih par sati u Višegradu ostali kao magnetom zalijepljeni za most i nije mnogo trebalo da se odlomcima romana našeg nobelovca vratimo vjekovima unazad dok je zelena i hladna Drina neumoljivo i dalje proticala ispod nas. Bio je to trenutak za pamćenje.

Na Drini ćuprija

Poslije Višegrada sjedamo u auto i krećamo put Drvengrada ili Mećavnika, etno naselja Emira Kusturice. Za nešto više od 20-tak kilometara, računajući i granični prelaz između Bosne i Srbije trebalo nam je oko pola sata. Drvenograd je i stvari i hotel, gdje smo mi sobu još iz Austrije rezervisali preko Booking-a, sa doručkom za oko 50€. I znate šta bili smo veoma prijatno izneneđeni sa kvalitetom smještaja. Naša soba je bila sva u drvetu i tako je i mirisala, a svjež, planinski zrak i domaća hrana učinili su naš boravak ovdje više nego prijatnim. Posvuda, novi zanimljivi detalji, koji su nama bili potpuno novi doprijenili su tome da je vrijeme teklo kao ludo i da smo tek na kraju shvatili da je jedno noćenje ovdje stvarno bilo premalo da bolje upoznamo ovo mjesto, ali na žalost plan nismo mogli više mijenjati zato što smo drugi dan morali dalje jer smo sve unaprijed do zadnjih detalja bili isplanirali. U svakom slučaju ovo mjesto je za svaku pohvalu i toplo ga preporučujem svima da ga posjete, a može se i više ostati jer su neke od turističkih atrakcija u neposrednoj blizini, kao npr. Zlatibor, Zaovine, Mokra Gora, Šarganska osmica,itd.

Drvengrad ili Mećavnik

Drvengrad ili Mećavnik-pogled sa druge strane

Ovdje su još neke od fotografija ovog neobičnog mjesta.

Crkvica na Mećavniku

Etno naselje Drvengrad

Kuća "Prokleta Avlija"

Crkva

Bioskop

Ovdje se može prespavati

Izgleda veoma neobično-ulica Brus Lija

Seoska idila na Mokroj Gori

Drvengrad

Pogled iz Drvengrada

I za kraj,kao dokaz koliko su velike porcije u restoranu Mećavnika:

Ovo je bilo samo za mene...malo li je???

Naravno skoknuli smo i do Zlatibora. I možda se ovo neće nekima od vas svidjeti, duboko razočarali. Previše načičkanih kioska na kojima se prodaje sve i svašta, previše ljudi, dosta prljavštine i smeća posvuda, ni nalik na ono što se dalo vidjeti na net stranicama o ovom mjestu. Cijene i previsoke, barem sudeći po tome kafiću gdje smo mi popili kafu i pojeli kolač, za ono što se nudi. Navratjeli, vidjeli, prošetali i otišli pomalo razočaranionim što smo zatekli. Ovdje su neke od fotografija koje smo tu napravili.

Zlatibor

Bio je početak Aprila i očito kraj sezone na Zlatiboru

Da ovdje proljeće kasni vidjeli se i po šumskom cvijeću:

Ipak je Zlatibor planinski kraj

Kafa pred put

Put nas je dalje vodio ka Užicu i Kadinjači, pored monumentalnog spomeika užičkoj republici iz drugog svjetskog rata, koji smo obilazili kao đaci na našim eskurzijama. Spomenik djelimično obnovljen, muzej pored njega skroz propao i zatvoren, no bez obzira na to veoma snažan dojam o velikoj žrtvi koji su ovdje dali Titovi partizani. Čitav radnički bataljon je ovdje izginuo braneći odstupnicu Vrhovnom štabu i ostalim partizanima koji su ovdje stvorili prvu slobodnu teritoriju u pokorenoj Evropi koja je trajala čitavih 67 dana.

Kadinjača-monumentalni spomenik herojima Kadinjače

Kadinjača

Kadinjača

Nakon Kadinjače put nas dalje vodi preko Bajine Bašte ka Valjevu, tačnije manastiru Pustinja i dalje prema Loznici gdje smo planirali obići neke atrakcije u njenon blizini kao što su Tršić, manastir Tronoša i dr. Putem prema Bajinoj Bašti uživamo u prelijepim predjelima ovog kraja i često stajemo radi fotografisanja. U samom gradu pravimo pauzu, okrepljujemo se i krećemo dalje. Put prema manastiru Pustinja je u veoma lošem stanju ali zato bivamo nagradjeni prelijepim krajolicima koji se stalno smjenjuju. Proljeće je, bogato oblacima kroz koje se sunce naizmjenično probija i pravi magične igre svjetlosti, tako da sve izgleda još ljepše i nestvarnije nego što jeste. Nakon nekog vremena stižemo do manastira, parkiramo se i krećemo u njegov obilazak. Za njega smo čuli čitajući turistički priručnik o ljepotama Srbije, izdat na njemačkom jeziku, a i o tome kako je naša velika pjesnikinja, Desanka Maksimović, tek pred kraj života saznala za njega, obišla ga i kasnije rekla da ne bi znala kako bi umrla a da ga nije posjetila. To je bilo dovoljno da se i mi, nas dvoje koji smo bili sve drugo samo ne veliki vjernici odlučimo na njegov obilazak. Nismo došli baš u zgodan čas, manastir se upravo krečio, i jedna monahinja nam je ukazala na to, ali se u taj čas Igumanija Nina odnekud pojavila, noseći za dobodošlicu slatko i rakiju i izvinjavajući se mojoj ljepšoj polovici, što mene prvo nudi, jer eto kod nas je takav red, i ponudila nas za sjedemo za široki sto u bašti. Susret koji neću zaboraviti dok sam živ. Igumanija Nina koja je vodila manastir, toliko je bila živahna, gostoljubiva i srdačna da smo uživali u razgovoru sa njom kao stari poznanici. Za kraj nam je poklonila par suvenira, za koji nije htjela uzeti novac, "jer eto i ja dobijam poklone i darujem dalje".

Kasnije smo razgledali i crkvu, ikona Jovana Krstitelja koja je ovdje oslikana, se između ostalog nalazi pod zaštitom UNESCO. Ovo sveto mjesto je jedno od rijetkih na kome se veoma jako osjeti duh pravoslavlja i odista ga vrijedi posjetiti, čak i ako vas put ne nanese u njegovu blizinu.

Bajina Bašta

Prelijepi pejzaži Zapadne Srbije

Zapadna Srbija

Ljepota za oko

Putem od Bajine Bašte prema Valjevu

Zapadna Srbija

Manastir Pustinja

Manastir Pustinja iz 11 vijeka

Za ovim stolom smo bili gosti Igumanije Nine

Manastir Pustinja

Igumanija Nina mi je dozvolila da fotografišem sliku Jovana Krstitelja, naravno bez korištenja blica:

Freska koja je pod zaštitom UNESCO

Još uvijek pod utiscima od susreta sa Igumanijom Ninom, nastavljamo put prema Loznici, cilj nam je Banja Koviljača, gdje u kasno poslijepodne i stižemo. Igrom slučaja nalazimo smještaj za jednu noć kod čovjeka iz Linz-a, Austrije, odakle i mi dolazimo, Pejaka, a koji ovdje ima biznis sa izdavanjem apartmana i prevozom. Zadovoljni ispunjenim danom odlazimo na spavanje, sutra nas čeka još jedan naporan dan.

Ujutro idemo u obilazak Banje Koviljače, u čijrm restoranu i ručamo. Sama banja je veoma lijepo urađena,ali je vidjela i bolja vremena. Poslije doručka ćemo se odvesti u Tršić, posjetiti rodnu kuću Vuka Stefanovića Karadžića, pa onda u manastir Tronoša sa poznatom česmom devet Jugovića. Manastir Tronoša je takođe veoma lijep, sa lijepim freskama, ali više orijentisan na zaradu, prodajući sve i svašta u svojoj trgovini, a manje na volju da se putnicima namjernicima obrati malo pažnje("imate DVD za kupiti, tu ćete sve saznati", rekla nam je monahinja na upit o istoriji manastira). Nakon toga, zadnji cilj naše rute je etno selo Stanišić u blizini Bijeljine, koji na sve liči, ali ne samo na autentično etno selo iz prošlosti. Ali zato ručamo bogovski( za to su prva liga), i konačno krećemo prema našem rodnom mjestu, odakle smo i krenuli na ovo putešestvije, prepuni utisaka. Tamo stigavši, podijećimo te utiske sa našim najmilijima, srećni zbog još jednog uspjelog putovanja.