Slovenaca ko kineza ili naš pokušaj da upoznamo Hercegovinu

Juli 2024 godine i dvije sedmice godišnjeg odmora. Htjeli smo da spojimo korisno i ugodno, da obiđemo neko poznate foto lokacije, istovremeno da se kupamo u jadranskom moru i ležimo na plaži i pustimo vrijeme da teče bez ikakvih obaveza i tako bar jednom dijelu našeg odmora damo ono zbog čega se to i zove godišnji odmor. To je bio plan, mi mislimo da smo ga ostvarili a volio bih znati da li i vi mislite isto. Ali prvo evo kako je bilo.

Na put smo kao i uvijek krenuli ujutro tog 1. jula 2024 godine. Dan je bio lijep i toyota je grabila kilometre prema jugu. Prvo odredište su nam bili Janjski otoci. Bili smo tu već jedanput, davno i tada nam se nije svidjelo zbog svih tih objekata koji su bili načičkani na svim mogućim mjestima po rijeci. U međuvremenu je internet bio prepun hvale za ovo mjesto pa smo odlučili da ga ponovo obiđemo, pošto nas je put i tako vodio pored njega.

Kuća Maka Dizdara-detalj

A bolje da nismo svratili. Jer sad je bilo još više objekata, restorana a u gornjem toku čaki i mjesto za roštiljanje uključujući i poljski wc na samoj rijeci. Nimalo privlačno i nimalo lijepo moram priznati. Nismo se tu dugo zadržali, napravili smo par fotografija, doručkovali kod Dragane i krenuli dalje.

Iako smo se pomalo razočarali Janjskim orocima, predjeli kojima smo putovali su bili prelijepi. Evo par fotografija kao potvda tome.

Sa puta

Zmijanje

Manjača

Janjski otoci

Od janjskih otoka smo krenuli ka Šujici, tačnije ka starom rimskom mostu na istoimenoj rijeci. Najkrivudavija rijeka u Bosni i Hercegovini sa starim rimskim mostom je bio dovoljan razlog da ne prođemo ovuda samo tako. Sa magistralnog puta smo se autom spustili nekoliko stotina metara skoro do mosta. Most je bio star i lijep, rijeka veoma čista, vidjelo se to i po žabama koje su bezbrižno sjedile po rastinju u vodi. Ali krivine rijeke su se tek vidjele kada sam podigao dron. Iz vazduha se pokazala sva ljepota rijeke Šujice koja je bezbrojnim krivinama grlila polje kojim je prolazila. Stvarno, bilo bi šteta proći pored nje, da je ne obiđete ako vas put nanese na ovu stranu.

Rijeka Šujica

Šujica

Šujica i žaba

Stari rimski most na rijeci Šujici

Od Šujice smo se vratili i krenuli ka Livnu. Bila nam je namjera da pronađemo krdo divljih konja koja se nalaze na visoravnima iznad Livna. Ali sve je ostalo na namjeri, konje nismo uspjeli pronaći, a bili smo ograničeni i sa vremenom. Bilo kako bilo, nakon dva sata lutanja po visoravni i raspitivanja kod malobrojnih ljudi koje smo sreli, napuštamo potragu i krećemo ka Ramskom jezeru i hotelu Mediteran gdje smo imali prenoćište za jednu noć. Usput smo posjetili vidikovac iznad jezera, popeli se sa dvije strane, napravili prelijepe fotografije jezera i tek onda otišli u hotel. Nakon što smo se smjestili, otišli smo na kupanje do plaže ispod samog hotela. Voda jezera je bila prijatno topla i čista. Pored nas je bilo još kupača, uglavnom mještana sa porodicama. Pred večer smo se odvezli do poluotoka na jezeru, obišli samostan i vratili se u hotel. Namjera da sa balkona naše sobe podignem dron i napravim snimak jezera iz zraka je takođe propala, pošto su se nad jezerom navukli teški, kišni oblaci iz kojih se za kratko vrijeme spustila jaka kiša koja nije prestajala svu noć. Kad smo ustali i krenuli na put, sa sendvičima koji nam je vlasnik hotela spremio, kiša je još uvijek rominjala, prestajala i uvijek iznova počinjala da pada. Mi smo krenuli ka Mostaru i dalje ka Stolcu, a usput smo još obišli i ušće rijeke Bune u Neretvu i manastir Žitomislići. Pogađate, dron je opet ostao na suvom, u autu, pošto je kiša još uvijek padala, tako da sam se morao zadovoljiti samo sa fotografijama. Evo par fotografija sa tih mjesta.

Ramsko jezero

Iznad Ramskog jezera-ka vidikovcu

Ramsko jezero

Franjevački samostan

Franjevački samostan Bosanska kuća

Jablaničko jezero

Dolinom Neretve-put za pamćenje

I par fotografija Mostara tog kišovitog 2.jula...

Srpska crkva Mostar

Mostarske kiše

Mostar

Stari Most

Stari most Mostar

Mostar Kriva ćuprija

Mostar

Mostar-Stari Most

Ušće Bune u Neretvu i manastir Žitomislići:

Ušće Bune u Neretvu

Manastir Žitomislići

Manastir Žitomislići nemojte nikako zaobići. Neću vam reći zašto, ali mislim da se nećete razočarati, bez obzira na to da li ste vjernik ili ne.

Od manastira Žitomislići smo krenuli dalje ka Stolcu. Grad na rijeci Bregavi, bogate istorije, Mediteranske klime, prepun zelenila. Grad i Maka Dizdara na čijem vas ulazu dočakaju Kameni Spavači, nekropolja stećaka Radmilja koja se nalazi pod zaštitom UNESCO. Grad u koga ćete se ako jednom navratite opet iznova vraćati. Grad u kome se nalazi i kuća Maka Dizdara koju smo takođe obišli i čuli uživo detalje iz Makovog života. Popeli smo se i na tvrđavu iznad grada, jeli u jednom od restorana odmah ispod nje i prošetali gradom. Ostali smo par sati i ovo je prvi put da smo bili u gradu, a da li ćemo se vraćati kako mnogi tvrde, ostaje da se vidi.

Nakropola stećaka Radmilja

Stolac

Stolac-tvrđava

Stolac

Stolac-tvrđava

Stolac-mlinovi

Bregava

Stolac-Bregava

Stolac Bregava

Stolac-tvrđava

Kuća Maka Dizdara

Sa razgledanjem Stolca smo završili negdje oko 15 sati poslije podne, sjeli u auto i zaputili se ka našem krajnjem cilju a to je bilo malo mjesto u zeleđini dubrovačkog primorja Đonta Doli. Do tamo nam je trebalo nešto oko sat vremena i kada smo došli, vlasnici apartmana su nas dočekali tamo. Bio je to bračni par zrelih godina koji su živjeli u Dubrovniku i preko ljeta su izdavali svoju kuću turistima poput nas. Žena je imala tu u selu i oca i majku koji su tu živjeli i sa kojima smo takođe stupili u kontakt. Kao dobrodošlicu nas je dočakalo voće, vino, voda i sve ono što nam je trebalo za početak. Apartman takođe nije bio skup, to što smo eventualno sa autom trebali ići do plaže, takođe nam nije prestavljao problem. Do prve plaže nam je trebalo oko 6 minuta sa autom a do prekrasne poznate plaže Prapratno negdje oko 11 minuta. Pošto smo raspremili stvari, odvezli smo se do ove zadnje plaže i dobro se još iskupali tog dana, a usput, na povratku u apartman, uživali u prekrasnom zalasku sunca.

Konačno, more

Stonski zaliv

Stonski zaliv je poznat po uzgoju školjki

Zalazak sunca u povratku u apartman

Zalazak sunca

Drugi je dan foto kamera ostala kući a mi smo čitav dan uživali u kupanju na plaži Prapratno. Ali rano ujutro poslije kafe smo prvo pješice otišli do plaže Doli u Dolima koja je bila i zvanična plaža mjesta u kome smo boravili. Plaža je veoma lijepa i idealna za sve one koji ne vole gužve, mi smo toga jutra bili potpuno sami na njoj, more kristalno čisto i toplo, jedino je napuštene fabrika na obali djelovala pomalo kao da smo bili akteri u nekom Hitchckok-ovom filmu. Plaža Prapratno je imala istoimeni autokamp i parking je koštao 10€, ali ako ako biste poranili prije momka koji ga je naplaćivao i dolazio oko 9 na posao i otišli kući poslije njega, niste morali ništa platiti.

Poslije čitavodnevnog kupanja, u smiraj dana smo se odvezli do novog pelješkog mosta u namjeri da ga fotografišemo u noći, što nam je i pošlo za rukom, poslije malog veranja po ogradama oko ceste i šikarom koje je rasla pored puta. Zadovoljni danom i umorni od kupanja bacili smo se u krevet, a klimu nismo trebali uključivati, jer je noć bila prijatna i hladna.

Neum u daljini

Pelješki most

Na putu ka mostu

Prizor sa mosta ka Mljetu

4.juli je ponovo bio dan ispunjen aktivnošću. Ujutro poslije kafe smo se autom odvezli u Ston, odakle smo imali plan da napravimo jednu kružnu rutu da Malog Stona i nazad. Do Malog Stona stazom kroz šumicu koja je vodila pored državne ceste, a onda pošto razgledamo Mali Ston da se vratimo preko stonskog "malog kineskog zida" u Ston. Uzgred rečeno stonski zid i nije tako mal, najveći je u Evropi i dosta strm. Pogled na njega je veoma lijep, bilo da gledate na Mali Ston za istoimenim zalivom u kome se uzgajaju školjke ili pak na drugu stranu, prema Stonu i njegovoj solani - uvijek ćete uživati u ljepoti krajolika.Naravno da smo se usput i okupali u jednoj od mnogobrojnih slikovitih plaža u Malom Stonu, sami, dok se gradić polako budio okupan prvim zracima ovog julskog jutra.

Uslijedio je povratak u apartman gdje smo poslije doručka se odvezli do plaže Prapratno i tamo uživali do kraja dana u kupanju i plivanju i našim dnevnim rizualima kao što su bili ispijanje kafe i omiljenog pića na baru na plaži uživajući u pogledu i posmatranjem dolascima i odlascima trajekta ka Mljetu. Jeli smo u obližnjem restoranu koji je pripadao kampu. Jednostavan restoran sa ne tako velikim izborom, ali je nama bio dovoljan.

U predvečerje smo spontano odlučili da odemo na brdo Srđ iznad Dubrovnika da posmatramo zalazak sunca iznad mora. Da se to pokazalo kao ne tako dobra ideja shvatili smo tek kad smo autom krenuli ka vrhu. Jer vladala je ogromna gužva, imali smo utisak da milion ljudi ima istu ideju kao i mi. Sa teškom mukom smo se probili do vrha, parking našli još teže, kao i mjesto za posmatranje zalaska sunca. Ali smo bar bili nagrađeni prelijepim zalaskom sunca i dan se nije mogao završiti ljepše.

Ipak nismo odmah krenuli nazad. Odvezli smo se još i u obližnji Lidl, u kupovinu. Da Hrvatska na svojoj obali ima trgovine sa cijenama prilagođenim turistima, a one sa normalnim cijenama skrivene od pogleda istih, smo znali. Htjeli smo, pored ostalog da i sami steknemo svoju sliku o tome, kako to trenutno izgleda. Tako da smo tek nakon kupovine u Lidlu krenuli u apartman, a kad smo došli bila je već pala mrkle noć. Ispunjen dan.

Ston

Stonski "mali kineski zid"

Mali Ston

Stonske zidine

Mali Ston

Stonski zid

Ston - soline

Ston

Stonske zidine

Ston

Soline

Ston

Most na ulazu u Dubrovnik

Dubrovnik

Dubrovnik-zalazak sunca

Dubrovnik

Dubrovnik-zalazak sunca

Zalazak sunca

Dubrovnik je zarazan. To smo se uvjerili kad smo sljedećeg jutra odlučili da ponovo odemo u njega i to ovaj put čitav dan, uključujući i kupanje na gradskoj plaži, na plaži Banje. Krenuli smo poslije doručka, auto smo parkirali u luci, bilo je puno jeftinije, parking kod starogt grada su ljudi plaćali i po 200€ po danu. Od luke smo se odvezli javnim prevozom do grada. Nismo imali ništa u cilju, grad smo obilazili spontano, na zidine se nismo penjali, em je bilo vruće, em smo ih jednom već posjetili, em i karte nisu uopšte bile jeftine. Kafu smo pili na Stradunu, jeli smo kasnije kada smo već stigli na plažu Banje u njihovom restoranu. Iznajmili smo i set ležaljki sa suncobranom, takođe preskupe. Ali smo namjerno taj dan htjeli da vidimo ko su i kako se provode svi ti turisti kojima takve usluge nisu skupe. Ostali smo po planu čitav dan, za ručak nas je posluživao konobar iz Srbije i gle čuda - od njega smo dobili čak i popust kao domaći turisti, koji smo kasnije velikodušno opet dali njemu ovaj put kao bakšiš.

Do luke smo se vratili pješice, je da je bilo malo uzbrdica i da je bilo vruće, ali se nama nije žurilo, bili smo na odmoru i htjeli smo da vidimo nešto i od grada. Bio je lijep dan u Dubrovniku. U luci smo još popili kafu sa kolačima, a onda se odvezli na parking iznad grada i sačekali zalazak sunca. Ovaj put bez velike gužve i izuzev jedne mlade djevojke koja je uporno bukvalan tjerala ljude oko sebe da je fotkaju sa njenim mobilnim, a sve u nadi da napravi fotku sa suncem u rukama i ne primjećujući koliko je napadna, očikledno je to za nju bilo normalno. Zalazak je bio predivan i nakon što je sunce "upalo" u more i mi smo krenuli ka našem apartmenu, usput uživajući u zalasku.

Dubrovnik

Dubrovnik - plaža Banje

Dubrovnik

Dubrovnik- zalazak sunca

Plaža Prapratno je tog ljeta bila čarobna riječ, uvijek prelijepa i uvijek privlačna. Nezna se da li je bilo ljepše kupanje u moru tirkizne, ponekad modreplavo boje ili ti naši rituali oko odlaska u bar na plaži i u restoran. U svakom slučaju dan poslije posjete Dubrovniku mi smo uživali, ponovo na našoj plaži, svako od nas dvoje zaokupljen svojim stvarima. Plivanje, vožnja daskom, ispraćanje trajekata za Mljet i sve opet ispočetka. Samo je vrijeme letjelo, njega nismo uspjeli usporiti i zaustaviti iako smo se trudili iz petnih žila. Na večeru smo otišli u Slano, auto smo parkirali namjerno dalje od grada da malo prošetamo i razgledamo grad. Iako je sunce već odavno bilo zašlo, kamenje je isijavalo toplotu koju je akumiliralo po danu i bilo je još uvijek vruće. Od te noći mi smo i u našem apartmanu neko vrijeme prije spavanja ponovo koristili klimu, vrućine su se ponovo vratile na ovaj dio Jadrana. Ode i ovaj dan.

Put ka Slanom

Slano

Da je Pelješac poznat po lijepim plažama je manje ili više svima poznato. Plaža Prapratno spadala u jednu od njih, ali biti ovdje a ne otići i na ostale plaže je bila nemoguća misija za nas. Tako smo toga dana krenuli po Poluotoku da istražimo i neke od ostalih plaža koje su glasile kao veoma lijepe.

Prvo odredište je bila plaža Žuljana. Ne znam po čemu je dobila ime, ali vam mogu zasigurno reći da je plaža prelijepa a mi smo okupali prvo na plaži u samom mjestu, a onda smo otišli pješice do plaže Vućine, koja je bila još ljepša. Kao ono ljepša od najljepše. Tu smo se pošteno iskupali a onda krenuli dalje, ka Trsteniku, veoma slikovitom ribarskom mjestašcetu. Tu smo ostali sat-dva, kupali se, ručali, prošetali mjestom i krenuli dalje.

Preešli smo da drugu stranu Pelješca, koja je gledala prema kopnu i zaustavili se u uvali Divna, na istoimenoj plaži. Mislim da i plaža kao i uvala potpuno zasluženo nose ovo ime. I da, da se vratimo na naslov ovog putopisa. Prvi red auto kampa je 100% bio rezervisan za slovence, a drugi isto. I to, čini mi se za godine unaprijed i unazad sve za njih rezervisano. Sve slovanački turisti. Znaju ljudi šta je dobro,

Poslije Divne smo se odvazli još malo naprijed do Male i Velike Dube. Nismo se više kupali, sunce je polako zalazilo iza brda i samo smo razgledali mjesto a onda krenuli nazad. Usput smo još imali prilike da fotografišemo Pelješki most i prelijep zalazak sunca. Tako je prošla i ta nedelja, taj 7. juli.

Žuljana sa prelijepom plažom

Od plaže Žuljena ka plaži Vućine

Vućine

Trstenik u daljini

Trstenik

Trstenik-kuća obrasla u cvijeće

Uvala Divna sa istoimenom plažom

Plaža Divna

Negdja na Pelješcu

Pelješac

Pelješki most

Zalazak sunca

Pelješki most

Zalazak sunca

Pelješki most

Đonta Doli

Plaža Vućine nam se toliko svidjela da smo sljedeći dan posvetili samo njoj. Je da su toga dana vatrogasci postavili zabrane na prilazne puteve plaži, tako da smo naše stvari morali nositi par stotina metara i da je jedna poveća grupa naših zemljaka bosanaca(dvije.tri familije penzionera) bila toliko iznervirana što smo im "uzurpirali" mjesto u hladu tako da su nam prosto disali u vrat dok smo ležali pa smo se mi na kraju premjestili na drugo mjesto i imali svoj mir, ali ljepota ove plaže, kristalno čisto i toplo more su nas za sve to obeštetili. Plivali, vozili dasku, posjetili mali otok i tamo se kupali, pomalo izigravali Robinsona Crusoe, napravili prelijepe fotografije - jednostavno imali prelijep dan za uživanje u ljetnom danu.

Plaža Prapratno sa ceste

Plaža Vućine - drugi dan

Uživanje u ljetnjem danu

Posvuda prelijepe plaže

Hladovinom do sljedeće plaže

Pogled iz restorana

I naravno pogled na tanjir

Pogled sa otoka na Trstenik

Otok

Naš mali otok

Poslije dva dana istraživanja ostalih plaža na Pelješcu, treći dan donosimo odluku da odemo na Mljet, otok sa najviše zelenila u Hrvatskoj na kome se nalazi i nacionalni park. Otišli smo prvim trajektom koji je polazio iz Prapratna i već u pola osam smo bili u luci Sobra na Mljetu.

Prvo mjesto koje smo obišli bila je Velika i Mala Saplunara na kraju otoka. Kad smo došli tamo nije nikoga bilo na plaži i samo su dvije skupocjene jahte krasile zaliv u kome se smjestila plaža. Naravno, odmah smo se okupali, plaža je bila prelijepa sa veoma sitnim pijeskom i čistim morem. Nakon što smo izašli iz vode prošetali smo bosonogi plažom, pokušali da naša imena i godinu upišemo na tom sitnom pijesku, radi fotografisanja, ali bi svakoga puta došao val i izbrisao naša imena. Bukvalno vidiš i shvatiš simbolično koliko smo prolazni i kako su naši životi samo tren u svemiru.

Kada smo se vratili sa Male Saplunare ponovo nazad na ovu plažu, popili smo kafu i doručkovali u jednom ljetnom baru koji je bio otvoren. Tu više nismo bili sami, prvi turisti su već bili tu.

Poslije doručka smo krenuli dalje ka sljedećem cilju a to je bila Odisejova špilja. U mjestu Babino Polje smo skrenulu sa puta i odvezli se ka špilji do mjesta iznad nje, gdje je bilo moguće ostaviti auto. Informacije o tome sam pronašao na internetu, put je bio veoma, veoma uzak ali nismo bili sami, bili je tu poprilično auta iz mnogo zemalja. Od parkinga do Odisejove špilje bilo je nešto oko 20-tak minuta pješačenja, što nije bilo puno, da nije bilo te paklene vrućine koja je vladala tih dana. Kod špilje je bilo dosta ljudi, ali ne i u vodi na svu sreću. U vodu nismo skakali sa litice, nego smo se uz pomoć konopa spustili u vodu a onda otplivali kroz špilju na njen kraj, tj. početak. Dok smo plivali nazad more je bukvalno sijalo svijetlo plavom bojom, veoma neobične nijansea a sve zbog efekta prelamanja sunčevih zraka u određeno doba dana u špilji. Sve sam to okovječio svojom podvodnom kamerom koju sam ponio ponajviše zbog ovakvih prilika. Nakon što smo isplivali iz pećine i izašli vani, otišli smo na piće u Robinson Bar na litici iznad Odisejove špilje. Cijena pića nije bila mala, ali mi smo tu uživali u pogledu i ambijentu, a tu smo kupili i suvenire kao uspomenu na špilju. Topla preporuka, ako ste na Mljetu, obavezno posjetite špilju, to je ono što ćete pamtiti čitavog života.

Dalje nas je put vodio do nacionalnog parka. Dva jezera na otoku Mljetu, povazana kanalom i otok na otoku. Nama se nije svidjelo što je masa turista bila tu, a i red vožnje brodicom nam je pomrsio planove, tako da se mi tu nismo pronašli, i od opuštanja nije bilo ništa, pored tolike mase turista.Ipak mi smo za kratko vrijeme obišli veliki otok gdje smo se i okupali, popili piće, zakasnili na brodicu, pa se odvezli na malo jezero, okupali se i tu i ponovo morali kupiti kartu za povratak nazad. Došavši nazad sjeli smo u auto i krenuli ka trajektu. Bili smo već gladni i restoran smo pronašli tek u Babinom Polju, po imenu Komarac. Bio je to restoran na samom putu sa predivnim pogledom ka Odisejovoj špilji i dalje ka pučini. Restoran je bio prilično pun, i ne znam da li trebam naglasiti, ali svi turisti, osim nas su bili slovenci. Tada mi je prvi put palo na pamet da Slovence uperedim sa kinezima, gdje god smo se makli tih dana, uvijek smo naletjeli na Slovence. Dobro, na Mljetu je bilo dosta i Britanaca i Amerikanaca, ali daleko manje od Slovenaca.

U restoranu smo pojeli picu i krenuli dalje. Došavši do luke, a imali smo još vremena do polaska trajekta, odlazimo do plaže Klačna Luka i tu se kupamo do polaska trajekta. Na trajektu uživamo u zalasku sunca i dolaskom u apartman, umorni od dnevnih aktivnosti bacamo se u krevet. Tako je prošao i taj dan.

Od Pelješca ka Mljetu

Buđenje dana

Kopno ostaje iza nas

Pjena od mora

Pristanište Sobra

Plaža Saplunara

Mljet

Odisejova špilja

Babino polje

Polače

Nacionalni park Mljet-Veliko jezero i otok Sveta Marija

Nacionalni park Mljet-Veliko jezero

Mljet

Zalazak sunca sa trajekta prema Pelješcu

Zalazak sunca

I tako dan za danom došao je i poslednji dan našeg ljetnjeg odmora na moru. Njega smo ponovo potrošili na uživanje na plaži Prapratno. Ništa posebno a opet tako puno. Ispunjen našim dnevnim ritualima, uživali smo i taj dan u zasluženom odmoru. Prije večere smo otišli iznad mjesta Slano i uživali skoro sami u prelijepom zalasku sunca. Ovdje je par fotografija koje su nastale toga dana.

Plaža Prapratno-uživanje na dasci

More i mi

Zalazak sunca iznad Dubrovačkog primorja

I ove dvije djevojke su sa nama čekale zalazak sunca

Sunce polako nestaje na horizontu

Put iznad Slanog

Lavande u cvijeću

Mjesto iznad Slanog

Zalazak sunca

Tog četvrtka, 11.jula napuštamo more, naš apartman u zaleđu stonskog zaliva i krećemo ka Bosni. Prvi cilj nam je bio ušće rijeke Neretve u jadransko more. Nebrojno puta smo ovuda prošli, ali nikada nismo imali vremena da ga i posjetimo. Zato smo ovaj put čvrsto odlučili da posjetimo Neretva deltu. Kada smo stigli tamo bilo je rano, sunčano jutro. Prve snimke smo napravili sa jadranske magistrale, sa parkinga na kojima su ljudi na kioscima prodavali plodove sa ušća Neretve. A onda smo krenuli ka samom ušću, uvijek zastajući kada kod je nešto zanimljivo bilo da se vidi, a takođe smo se i kupali u delti, a Dražana čak i na samom mjestu gdje se Neretva ulijeva u more. Neretva je tu bila veoma hladna i brza tako da ju je nosila preotiv njene volje u more, pa ako niste dobar plivač, preporučujem vam da se ne upuštate u ovaku avanturu.

Popili smo kafu u baru na ušću, odatle je samo ušće, kao i sva okolina izgledala prelijepo, obrisi Pelješca i okolnih planina su se gubili u izmaglici, tako da sam nekoliko puta sav taj predio snimao i sa mojim dronom. Pričali smo sa ljudima koje smo tu sreli, tu nam je jedan čovjek rekao da ako hoćemo da pojedemo jegulju i žabe iz Neretve onda je prava adresa restoran Đuđa i Mate, gdje još uvijek mogu da se pojedu domaće jegulje iz Neretve, a ne uvozne, kako se to radilo u ostalim restoranima.

Preporuku smo prihvatili, svratili u pomenutu restoran pored Metkovića, u mjestu Vid, na još sa ušća popručeno jelo(jer treba vremena da se spremi), dobili sto pored rijeke, razgovarali sa Matom i izjeli pripremljeni gulaš od jegulja i žaba. Vidjeli jegulje uživo, dok je Mate vadio jednu iz vrške za potrebe restorana i izdavao upute svom osoblju.

Gulaš je bio veoma ukusan. Prvi put smo jeli i jegulje i žabe i jelo je bilo veoma ukusno, pa smo sve pokusali. Mate nam je platio piće, ušli smo u razgovor sa njim i on nam je potvdio našu tezu iz naslova ovog putopisa da slovenaca ima baš puno u regionu, pa i kod njega na spavanju i od njega potiče i poređenje da slovenaca ima ko kineza. Eto i tu tajnu iz naslova ovog zapisa sam vam otkrio.

I da srećna okolnost, što smo skrenuli u ovaj restoran, bila je i ta, što smo izbjegli graničnu gužvu kod Metkovića i granicu prešli ovdje, bez zastoja.

Dalje opet kroz Hercegovinu, usput smo zastajali ili zbog lubenica pored puta, ili zbog lijepih foto motiva, ili samo zbog sipanja goriva u auto. Fotkali smo stećke kojima je Hercegovina bogata, čekali da termometar u autu prebaci preko 39 stepeni koliko je pokazivao skoro svo vrijeme našeg puta, ali to se nije desilo i mi smo ostali pomalo razočarani.

Kod Livna smo opet skretali na puteve pored u nadi da ćemo ovaj put sresti divlje konje. Nismo ih sreli, može biti da je paklena vrućina, koja je okovala sve živo, utjecala i na njih da potraže debelu hladovinu.

U Šujici, u restoranu pored benzinske pumpe, smo popili kafu i kolače i krenuli dalje.

Svratili smo kod naših prijatelja Dijane i Raše u Banjojluci, zadržali se izvjesno vrijeme a onda kada smo stigli našoj kući u Hrvaćane, već je bila duboka noć. Kao što vidite, putovali smo dugo i polako, ali smo puno toga i vidjeli i osjetili i zapamtili.

Par dana našeg ljetneg odmora ćemo provesti ovdje na selu, uglavnom tražeći hladovinu oko kuće, jer onu temperaturu od 39 stepeni koju smo hvatali po Hercegovini, izgleda da smo ipak "zakačili" i dovukli u rodni kraj. Bilo je toliko vruće da je i najmanja fizička aktivnost izazivala sam znojenje i nije dozvoljavala nikakvu ozbiljniju aktivnost. Samo jutro i veče smo koristili da obavimo ono što se moralo i posjetimo rodbinu i prijatelje koje smo planirali.

Još jednom-Pelješki most

Delta Neretve sa puta

Jedan os kioska za prodaju plodova sa ušća Neretve

Ušće Neretve

Ušće Neretve-Pelješac na vidiku

Ušće Neretve

sa ušća Neretve

Ušće Neretve

Neretva

Na obali Neretve

Nakropola Srećaka Ričina

Polja oko Livna

Park vjetrenjača

Ni traga od divljih konja

Kupres

Vrbas

Kanjon rijeke Vrbas

Gulaš od jegulja i žaba iz restorana Đuša i Mate

Pura

Gulaš od jegulja i žaba iz restorana Đuša i Mate

Neretva

Neretva i jegulje

Jegulje u vršci

Restoran Đuđa i Mate

Vrbas

Rodna kuća-od 25.januara 2024-prazna

Zalazak sunca Ljubatovci

Ljubatovci

Izlazak sunca

Buđenje dana

Smiraj dana

Zalazak sunca

Oblaci

I tako dođosmo do kraja i ovog putopisa. Dao sam mu naslov Slovenaca ko Kineza ili naš pokušaj da upoznamo Hercegovinu. Ako ste pažljivo čitali moj putopis vjerovatno ste primjetili da se Slovenci provlače kroz čitavu priču i da smo ih susretali bili kuda da smo išli, vjerovatno smo imali istu namjeru, a to je da upoznamo još bolje dijelove bivše nam države. A što se Hercegovine tiče, ima već par godina od kada smo, u više naleta i pokušaja nastojali da upoznamo neke od njenih regija kao i ljeude koji tu obitavaju. Nije to uopšte lako, ali mi smo uporni u svojoj namjeri, pa se nadam da ćemo na kraju znati malo više o ovom dijelu Bosne i Hercegovine. I da, umalo da zaboravim, familija moje bake je se doselila u Prnjavor iz Hercegovine. Razlog više da pokušamo da je upoznamo.

Ako vam se svidi moj putopis. biće mi drago ako ostavite lajk ili neku poruku. Ostajte mi zdravo do sljedeće priče. Pozdrav.

Slovenaca ko kineza ili naš pokušaj da upoznamo Hercegovinu

Nema komentara:

Preporučeno

Štajerska vinska cesta

Popularno

Blog arhiv

O meni

Tags

Tags

Popular Posts

Slovenaca ko kineza ili naš pokušaj da upoznamo Hercegovinu

You Might Also Like

Nema komentara:

Preporučeno

Štajerska vinska cesta

Popularno

Blog arhiv

O meni

Tags

Tags

Popular Posts