Dumitor, Durmitore, visoka planino!

Početak maja mjeseca gospodnjega ljeta 2024 godine, mi u našem rodnom kraju, i pet slobodnih dana pred nama. Kuda? Pa naravno,na sjever Crne Gore, ka Durmitoru, nacionalnom parku. Idete sa nama?

Durmitor, Durmitore, visoka planino!

Durmitor je do sada bio potpuna nepoznanica za nas. Jeste da smo mi već dosta puta bili u Crnoj Gori, ljetujući na jugu, uglavnom ranije dok su nam djeca bila još mala, ali na njenom sjeveru, ako ne računam par tih proputovanja, uglavnom u povratku kući,  nikako. Stoga, početkom maja mjeseca ove 2024 godine, pošto smo imali par neodložnih poslova u našem rodnom kraju, odlučili smo da ostatak odmora posjetimo  i toliko u pjesmama opjevanu planinsku ljepoticu -planinu Durmitor i njoj pripadajući nacionalni park.

Plan je bio jednostavan. Od Hrvaćana, gdje smo imali kuću, što kraće i najbrže doći do nacionalnog parka, a onda na što bolji način, uzimajući faktor vrijeme i ono što Durmitor nudi, posjetimo i obiđemo neke od važnijih znamenitosti parka , a da se pri tom ne izlažemo velikom umoru, jer odmor je trebao imati i rekreativni karakter.

Tako smo odlučili da nam prvi cilj bude ne Žabljak, koji je svakako prva adresa kad je obilazak Durmitora u pitanju, nego Plužine. I to iz dva razloga. Prvi je kanjon rijeke Pive, za koji se ogromna većina od onih što su ga obišli, kažu da je spektakularan, nezaboravan i da ima avanturistički karakter, a drugi što je do Žabljaka od njega bilo još sat i po vožnje sa autom i to po vrlo nezgodnom i opasnom terenu, a to je za nas bio dodatni faktor, koji je trebalo izbjeći. E to je bio plan, za koji će vrijeme kasnije pokazati da se pokazao veoma dobar i bio pravi pogodak, za nas koji smo dolazili iz pravca Bosne.

Na put smo krenuli zorom, pošto smo noć prije pronašli smještaj u kampu Tron, koji je 20-tak auto minuta bio udaljen od Plužina. Zbog čega? Pa prvenstveno zbog spektakularnog pogleda na Pivsko jezero iz Bungalova, a onda ako imate sreće sa vremenom i položajem zvijezda i mogućnost da fotografišete i mliječni put zajedno sa njim. Mi nismo imali sreće da vidimo mliječni put, jer je bilo oblačno i padala kiša, ali se pogled iz kampa više nego isplatio. Ko zna možda vi budete imali više sreće.

Do Trona nam je trebalo malo više od 5 sati vožnje sa autom. Bilo je oko pola jedan kad smo stigli na cilj, pošto smo usput, prešavši granični prijelaz Šćepan Polje, često zastajali fotografišući prelijep i pomalo zasrašujući kanjon rijeke Pive. Sam granični prijelaz je priča za sebe, tu se nekoliko zadnjih decenija uopšte ništa nije promijenilo, računajući i pokidan i oštećen put od Foče do graničnog prelaza. Samo vas kanjon rijeke Drine može obeštetiti svojom ljepotom za drndanje po tako lošom kaldrmom. I da, rafting kampovi koji su načičkani obalom Drine, kao i poneko terensko vozilo uglavnom istočno evropskih regastarskih tablica, nesumnjivo će vas uputiti da ste na pravom putu i da slijedite avanturistički duh u sebi. Dolaskom u kamp, ljubazni domaćini su nas srdačno dočekali. Naš bungalov je bio odmah slobodan i pošto smo raspremili stvari i ručali u rastoranu kampa, krenuli u razgledanje okoline. Ovo su neke od fotografija toga dana.

Prelijep i pomalo zastrašujući kanjon rijeke Piva

Most preko rijeke Pive

Pivsko jezero

Kanjon rijeke Pive

Pivsko jezero

Pivsko jezero

Pivsko jezero

Prutaš na horizontu

Pivsko jezero

Pivsko jezero

Ovce na ispaši

Pivsko jezero

Plužine

Pivsko jezero

Pivsko jezero i Plužine

POgled sa vidikovca Babina Greda

Plužine

Durmitor

Vidikovac Babina Greda

Durmitor

Durmitor

Pogled iz našeg bungalova

Pogled iz našeg bungalova

Bilo je već pola sedam naveče kada smo se vratili u naš bungalov. Dobro umorni od puta i obilaska Plužana, Pivskog jezera i Trse, kao i vidikovca Babina greda jedva smo sačekali da saperemo znoj sa sebe i odemo na spavanje. Krevet se nalazio na gornjem spratu i do njega su vodile strme, drvene stepenice i moralo se u pognutom stanju popeti do njega. Iz sobe se kroz okrugli prozor pružao prelijep pogled na kanjon, a moja su se očekivanja da odavde fotografišem mliječni put zajedno sa jezerom, koje se poput nekog velikog fjorda uvlačilo u crnogorska brda, obrasla gustom vegetacijom poput prašume, raspršila poput magle, pošto su se ubrzo, teški, tmurni oblaci nadvili nad kanjonom. Ali poučeni iskustvom koje donosi novi dan, bacili smo se u krevet i ubrzo zaspali teškim dubokim snom, preumorni od prethodnog dana, već unaprijed  radujući se doručku i novom, dolazećem danu.

Ujutro smo već u 7 sati budni, odmorni i naspavani. Pakujemo stvari u auto i posmatramo jezero sjedeći na klupi ispred bungalova čekajući doručak. Veličanstven prizor, ispred nas pivsko jezero poput nekog fjorda duboko urezano u kopno. Poslije domaćeg doručka i kafe u restoranu kampa krećemo dalje, ka Plužinama i dalje ka Žabljaku. Prvo uživamo u prizorima kanjona rijeke Pive, uvijek iznova zustavljajući se radi fotografisanja, a onda, popevši se na durmitorski prsten, kružnu rutu po durmitorskom nacionalnom parku, u prelijepom krajoliku Durmitora. Sve je nepojmljivo drugih dimenzija, čovjek lako izgubi orjentaciju u prostoru i veličini. I tu se često zaustavljamo da okovječimo ovu omozemaljsku ljepotu koja izgleda nestvarno. Stigavši do parkinga Šarban, ostavljamo auto, uzimamo svoju opremu za planinarenje i krećemo pješice dalje ka Škrčkom Ždrijelu, koji smo planirali da popnemo. Od samog početka malo strmija ruta, sa veličanstvenim pogledima prema okolnim vrhovima nacionalnog parka. Prutaš, koji izgleda nestvarno sa svojim reljefom koga su još više pojačaveli nanosi snijega koji su ga kitili poput novogodišnje jelke, pa prevoj Sedlo, Šareni pasovi, Bobotkom Kuk, najviši vrh Durmitora, koji je donedavno važio i za najveći vrh Crne Gore, svi ti veličanstveni i nestvarni vrhovi su magično djelovali na nas. Predio oko nas je bio prošaran snijegom, prepun livadskog cvijeća i stada divokoza koje u ovolikom broju na jednoj planini nismo nigdje vidjeli do ovdje. I još nešto. Sami na planini. Nas dvoje, okruženi planinskim cvijećem i divokozama na planinskoj visoravni prošaranoj snijegom i okupanoj suncem. I to je to. Staje vrijeme, nastaju trenuci kad sve stane i nema ničega više, osim te ljepote koja vas prožima, luta svim vašim čulima. Vi ste materija , atomi ovog veličanstva. Dio ovozemaljske prašine. Vasionske. Opijeni planinom.I uživanjem.

Da, to su trenuci kad zastanete da se odmorite, napijete vode i uživate u trenucima sreće. Rijetki trenuci  kojih ste svjesni. Daleko od prve i druge domovine, od vaših najbližih, familije, prijatelja, radnih mjesta i vašeg doma i svega što smatrate bitnim, a ipak srećni. To je ujedni i dokaz koliko malo i koliko veliko je potrebno za sreću. Beskrajnu sreću.

Uspevši se do Škrčkog ždrijela prošetali smo grebenom desno a onda i lijevo prema vrhu Prutaš. Smetovi snijega koji su ostali na planini, odjednom su postali ogromni za razliku kako su izgledali iz daljine i bili su prepreka za dalje napredovanje u cilju ne bi li vidjeli Škrčka jezera. Na kraju smo odlučili, pošto se nebo počelo mračiti, da krenemo nazad, ka autu. Već su počeli i pristizati i prvi lovci na instagram lokacije, dalo se to zaključiti i po njihovom Outfit-u sa kojim su nastupali. Mi smo ovdje jutros bili prvi, bili srećni, nauživali se ove ovozemaljske ljepote i sad je bilo vrijeme da se vratimo. Nismo više imali želju da budemo saputnici ovih zvijezda instagrama koji su ovdje iz sasvim drugih razloga od nas. Spuštamo se. I to u pravi čas, polako počinje i kiša, koja na sreću prestaje kad smo stigli do auta. Presvlačimo se u suve majice i skidamo teške planinarske cipele. Previmo pauzi na klupi sa pogledom ka prevoju Sedlo, jedemo našu proteinsku čokoladicu i jabuku i uživamo u pogledu, pošto je kiša sasvim prestala i počeli da se probijaju umiljati sunčevi zraci kroz oblake. Sjedamo u auto i krećemo dalje. Ka Sedlu. Tamo ponovo zastajemo dok nas vjetar bjesomučno šiba. Pravimo par fotografija i krećemo ka Žabljaku koje nam je bio sljedeće odredište i gdje smo namjeravali ostati dvije noći. Usput zastajemo često kad god nam se ukaže prilika da vidimo neki lijep pejzaž. To su najviše bili vrhovi planina ili pak neka od mnogobrojnih durmitorkoh jezera. Jedini lokal pored puta u kojim smo namjeravali da popijemo kafu je, na žalost bio zatvoren, pa smo tako oko pola tri popodne, stigli na parking ispred restorana Podgora u centru Žabljaka gdje smo ručali a onda na brzinu preko aplikacije Booking pronašli smještaj sa doručkom, u neposrednoj blizini centra, u City Centar kod vlasnika Rajka, koga ćemo mi kasnija preimenovati u Branu, jer nas je tako podsjećao na jednog njegovog imenjaka koga smo poznavali. 

Nakon što smo se smjestili kod Brane i platili unaprijed i dogovorili za rani crnogorski doručak u osam ujutro, pošto je svježi kruh, koga su ranoranioci pekari donosili tada to određivao. Nakon što smo se istuširali i odmorili odlučili smo otići pješice do centra na kafu i desert. Nakon toga smo se vratili do aprtmana i autom odvezli do Crnog jezera koje je bilo u neposrednoj blizini. Bila nam je namjera da odemo do restorana na obali jezera i posmatramo zalazak sunca iz njega. Ali od toga nije bilo ništa, radnik nacionalnog parka koji je naplaćivao ulaznice do 7 naveče nas je upozorio da se park uskoro zatvara i da se može desiti da još platimo i kaznu ako na vrijeme ne izađemo iz parka. Odustajemo od prvobitne nemjere, sjedamo u auto i krećemo u upoznavanje okoline. Svjež, hladan planinski zrak, tjera nas da se toplije obučemo jer smo nekoliko puta izlazili iz auta fotografišući prelijepo nebo i zalazak sunca iznad planinskih vrhova koji su se nadvijali nad Žabljakom. Kasnije odlazimo u naš apartman na počinak već komentarišući kakav će nam doručak spremiti naš Brane koga su ljudi toliko hvalili na internetu, kao kuvara. Još jedan dan za pamćenje se primakao kraju.

Ovdje su neke od fotografija iz toga dana.

Opraštamo se od Plužina

Na durmitorskoj visoravni

Durmitorska sela

Stogovi sijena

Prutaš u svoj svojoj veličini

Prutaš

Prevoj Sedlo

Prevoj Sedlo na Durmitoru

Durmitor

Planinsko cvijeće

Veličanstveni vrhovi durmitorskih planina

Cvijeće

Ka Škrčkom Ždrijelu

Divokoze

Divokoze

Ka Škrčkom Ždrijelu

Ka Škrčkom Ždrijelu

Durmitor

Pogled ka susjednoj Bosni i Hercegovini

Prijevoj Sedlo

Pogled sa prijevoja

Durmitorski prsten

Durmitorski prsten

Durmitorska jezera

Durmitorska jezera

Jezero na Durmitoru

Pogled sa Durmitora

Kuće na Žabljaku

Žabljak

Žabljak

Hotel Žabljak

Naravno da nismo čekali Branin doručak i crnogorskog pekara da donese doručak u osam. Ustali smo dosta ranije, popili kafu u apartmanu i već 10 minuta do sedam čekali na čuvara nacionalnog parka , na ulazu ka Crnom jezeru da nas pusti unutra. On je za divno čudo stigao na vrijeme i tu smo kupili karte za jezero koje uostalom koštaju 5 eura i važe čitav dan u kompletnom nacionalnom parku Durmitor, a koje smo mi svakako namjerili iskoristiti taj dan. Do jezera smo došli brzo, tih 700 metara je bila distanca koju smo brzo prešli, a za sam obilazak oko velikog i malog jezera nam je trebalo sat i po vremena. Ovdje bih htio još dodati, da svakako ponesete duboke, planinarske cipele, jer staza je kamenita i klizava na nekim mjestima, posebno oko malog jezera. Crno jezero je smješteno u podnožju planine Međed, a važi za najveće, najljepše i najpoznatije od svih "gorskih očiju" Durmitora. Borova šuma oko jezera daje mu smaragdnu zelenu boju, a zanimljivo je i to da o ovisnosti od priliva voda voda otiče iz malog u veliko jezero, a kad opadne nivo, desi se to da voda počne da otiče u suprotnom pravcu, što je poseban fenomen. Ali to nije sve, voda iz jezera otiče i u dva suprotna pravca, u dvije rijeke Pivu i Taru. Nakon što smo obišli jezero, sretnuvši usput samo par rendžera parka i radnike restorana koji su došli na posao, a stomak nam već počeo javljati da je i Brane krenuo sa spremanjem doručka, krenuli smo nazad ka apartmanu u koga smo stigli oko pola devet. Brane je spremao doručak, žena posluživala goste (bio je tu još jedan par iz Holandije koji su kao i mi bili na planinarenju) i znate šta, dobro je on to majstorio. Iako prilično spartanski, kontinentalni doručak sa uvijek neparnim projem jaja i komada sira, bio je odličan, sve je jako dobro šmekalo i mi smo ta dva jutra punih stomaka odlazili od njega.

Crno jezero i planina Međed iznad njega

Crno jezero, najljepše "gorske oči" Durmitora

Panorama jezera

U ovoj šumi je boravio i drug Tito

Smaragdna boja jezera

Panorama Crnog jezera

  Poslije doručka, pakujemo stvari i krećemo na "Durmitorski prsten", kružnu rutu oko planinskih vrhova durmitorskih. Prvi nam je cilj bio vidikovac Ćurevac, za koji smo imali pripremitu pješačku rutu, koja nije bila tako zahtjevna. Na parkingu smo zatekli par automobila, i relativno brzo stigli do vidikovca, uvijek iznova zastajkujući radi fotografisanja fantastičnog kanjona rijeke Tare, koji važi za najdublji u Evropi. I ovdje oprez, lagana obuća vam sigurno neće dobro doći sobzirom ka kamenitu i klizavu stazu. Stigavši na sami vidikovac ostajemo oko pola sata, a prizor je više nego fanatastičan, na sam kanjon i poput zrna pšenice razasutih kuća po njegovim obroncima. Odista prelijep pejzaž, koga su bijeli, proljećni oblaci još više ukrašavali. Za vrijeme tih pola sata koliko smo se mi tu zadržali dolaze i dva momka, francuza i malo kasnije, pošto su njih dvojica krenuli nazad, dvije djevojke koje su nas odmah pitale da li auto austriskih registarskih oznaka na parkingu, naše? Pošto smo mi potvrdno odgovorili, one su se nasmijale i rekle kako i one dolaze iz Austrije, iz iste regije kao i mi i da su ostavile poruku na našem autu. Da svijet je mali i Jana i Miri (tako su se njih dvije zvale) nisu ni slutile da će u ovoj "divljini" sresti komšije, a bogami ni mi. A nismo ni slutili, niti mi a niti one da ćemo se u toku ova dva dana još par puta sresti na drugim lokacijama. Ali otom potom. 

Ostavljamo Janu i Miri da se dive kanjonu rijeke Tare, a mi krećemo dalje, samo ne stazom kojom smo došli, kako su se svi vraćali, nego u suprotnom pravcu, kružnom rutom kojom nas vodi naš Komoot, nazad do auta, prelijepim planinskim proplancima, punog cvijeća i vitkih borova. Stigavši do auta nalazimo spomenutu cedulju, zataknutu za vratima a i dvije djevojke tvorca ove nadahnute poruke, koje su takođe upravo stigle. Razmjenjujemo par riječi sa njima i pošto presvlačimo mokre majice sa nas, sjedamo u auto i vraćamo se nazad, na već spomenuti prsten.

Krećemo ka durmitorskom prstenu

Vidikovac Ćurevac i kanjon rijeke Tare

Rijeka Tara

Tara

Rijeke Tara

Kanon rijeke Tare

Kućice rasute poput bisera

Prelijep krajolik

Crnogorsko selo

Na povratku ka autu

Sljedeći cilj koji smo namjeravali posjetiti je bio Momčilov Grad. Tu smo namjeravali napraviti pauzu i popiti kafu. Momčilov Grad je planinska kuća i bivše skijalište, odakle puca predivan pogled na sam Žabljak, planinske vrhove Durmitora i služi kao polazna tačka za rutu ka jezeru Jablan. Na žalost Momčilov grad je bio zatvoren, ali smo mi zato sami uživali u pogledu koji je pucao na sve strane i užini koju smo ponijeli sa sobom. Još jednom, Durmotor je prelijepa planina, mjesta kao ova su neprocjenjiva i još je čitav dan bio pred nama.

Poslije pauze smo krenuli dalje ka malom crnogorskom selu Crna Gora. Malo selo u maloj državi, bogate istorije i velike prirodne ljepote. U selu Crna Gora ponovo viđamo naše dvije djevojke koje sjedeći nedaleko od puta uživaju u prelijepom krajoliku. Ovaj put im se nismo javljali, ostavili smo ih da neometano uživaju u prizoru, a mi smo se odvezli do samog sela u potrazi za idealnim foto motivima. Tu se nismo dugo zadržali, nego smo krenuli dalje do vidikovca kanjona rijeka Sušice.

POgled od Momčilovog Grada na Žabljak

Okolina Momčilovog Grada

Od Momčilovog grada se vidi i Crno jezero

Okolina Momčilovog grada

Krajolik Durmitora

Kanon Tare

Kanon Tare

Pogled sa Durmitora

Durmitorska sela

Jana i Miri uživaju 

Malo selo u još manjoj državi

Katuni

Selo na Durmitoru

Prelijepi pejzaži

Durmitorska sela

Kanjon rijeke Sušice

Rijeka Sušica i njen kanjon je jednostavno predivan i istovremeno zastrašujući. Dva vidikovca na dvjema suprotnim stranama kanjona na  kojima smo stajali i uživali u pogledu, te sama vožnja kanjonom Sušice je doživljaj za sebe. Jednostavno, teško je pronaći riječi da se opiše takav doživljaj, a  najbolji način je da ga doživite. Garantujem da ćete ga, poput kanjona rijeke Pive, pamtiti čitav život. Bez pretjerivanja.

U dolini rijeke Sušice, nedaleko od istoimenog planinskog doma ustavio nas je rendžer parka i tražio karte i račun da ih prekontroliše. Tih 5 eura koliko koštaju po osobi sa obzirom na to šta sve možete vidjeti i doživiti u parku je stvarno i više nego mala cijena. Pošto smo izašli na drugu stranu kanjona Sušice zastali smo na sljedećem vidikovcu po imenu Nedajno odakle takođe puca predivan pogled na kanjon. Tu smo ostali neko vrijeme a onda smo sjeli u auto i uputili se ka Trsi, tačnije restoranu Etno Sela Milogora sa istoimenim kampom. Tu smo za malo novca ručali domaće specijalitete ovog kraja uključujući domaći ovčiji sir i pogaču. Upravo smo bili završili sa jelom i krenuli ka autu kad su se iz vedra neba pojavile i naše saputnice, takođe u potrazi za restoranom i dobrim pivom. Mi smo im toplo preporučili Milogoru gdje smo i sami jeli, a onda ih ostavili i krenuli dalje preko prevoja Sedlo ka Žabljaku.

Usput smo zastajali svaki put kad se ukazala prilika i kad nismo mogli odoljeti prelijepim motivima koje je Durmitor pružao. Posebno nas je oduševilo livadsko cvijeće na visoravni ispred planine Prutaš. Tu smo ostali dobrih pola sata uživajući u sunčanom proljetnom danu okruženi morem poljskog cvijeća. Nekako smo se rastali od te ljepote i negdje oko pola pet poslije podne se konačno vratili u apartman. Pošto smo se odmorili, krenuli smo u grad na večeru, već dobro umorni od današnjeg dana. Poslije lagane večere vratili smo se u apartman na počinak, polako kujući planove za sljedeći dan, a ciljevi su nam bili Đurđevića Tara, manastir Ostrog i na kraju grad Nikšić gdje smo imali namjeru prenoćiti i drugog dana u zoru krenuti na put ka Bosni.

Vidikovac kanon rijeke Sušice

Vidikovac kanon rijeke Sušice

Sušičko jezero

Planinarski dom Sušica

Vidikovac Nedajno i kanjon rijeke Sušice

Vidikovac Nedajno

Toyota na zasluženoj pauzi

Selo preko puta kanjona Sušice

Kanjon Sušice

Groblje na Durmitoru

Propali ili tek započet projekt?

Propali ili tek započeta gradnja pitanje je sad

Visoravan na Durmitoru

Stado ovaca na ispaši

Durmitor

Durmitor

Poljsko cvijeće 

Ljepota

Raj

Durmitor

Planinsko cvijeće

Durmitor

Prutaš...magično privlači

Usamljeno drvo i prutaš u pozadini

Prevoj Sedlo

Jeno od 18 "gorskih očiju" Durmitora

Katuni

Katuni

Ovce na ispaši

Sljedeće je jutro osvanulo kišno. Dok smo doručkovali Branin doručak i kliještima izvlačili riječi iz njega, već smo razmišljali o tome kako smo imali sreće sa vremenom prethodnih dana. Jer danas nam i nije bilo toliko bitno hoće li padati kiša, za obilazak mosta na Đurđevića Tari i manastira Ostrog to i nije bilo tako bitno. Nakon doručka, opraštamo se od Brane i njegove pomoćnice i sjedamo u auto napuštajući teškim oblacima pokriveni Žabljak. Toyota grabi kilometre puta pod nama i za napunih pola sata stižemo na cilj. Pošto kiša još uvijek pomalo pada oblačimo naše kabanice i krećemo ka Mostu. Sam Most izgleda stvarno vrlo impresivno, važi za jedan od 20 najljepših mostova u svijetu, građen pred drugi svjetski rat, nikad ne dočekavši svečano otvaranje zbog toga, a partizani su ga 1942 godine srušili sa ciljem da spriječe prodor italijana i četnika ka Durmitoru gdje se nalazila slobodna teritorija. Most je srušio inženjer Lazar Jauković, po partijskom zadatku Moše Pijade, ujutro na Đurđevdan 6 maja. Nepuno tri mjeseca kasnije njega hapse četnici i na Ilindan, 2 avgusta, streljaju na mostu, skoro na istom mjestu gdje su Turci davno prije toga pogubili njegovog prapradedu, Joksima Jaukovića zbog pokušaja ubistva zloglasnog Smail-agu Čengića kod Šavnika. 

Lazar Jauković je ušao u legendu kao čovjek koji je sagradio a onda i srušio jedan dio mosta u cilju da spriječi prodor fašista ka Durmitoru, što nije tačno. Pravi graditelj mosta projektant Mijat Trojanović, koga su Nijemci odveli u logor, na početku rata, iz poštovanja prema inžinjeru Jaukoviću nikada nije demantovao te glasine. Kao što često biva, priča je prešla u legendu, a po njoj je snimljen i film i napisan roman. O čovjeku koji je bio prisiljen da sruši svoje najljepše djelo.

Kao što se da vidjeti nije samo most impresivan, nego je i njegov istorijski dio veoma zanimljiv. Mi smo ga doživjeli, bili sami na njemu, tog kišnog četvrtka, 9 maja 2024 godine. I sa jedne i sa druge strane, prošetali njime, vidjevši da ga je zub vremena dobro načeo i doživjeli njegovo magično nestajanje u magli, kao i ponovno pojavljivanje. I taman kad smo krenuli ka autu, sreli smo, pogađate koga, opet naše suputnice i pratilje Miri i Janu koje su se iznenada stvorile tu. Ovaj put smo razmijenili malo više riječi sa njima, o našim i njihovim planovima, napravili zajedničku fotografiju za uspomenu a onda otišli svako na svoju stranu. Mi ka manastiru Ostrog i Nikšiću, a njih dvije na rafting na Tari, jer kako su rekle, pošto već pada kiša, svejedno je da li će biti morkre odozgo ili odozdo. Rastali smo se nakon toga i nismo se više sretali. Ko zna kad ćemo se vidjeti sljedeći put, ako ikada.

Poruku koji smo našli na vratima našeg auta

A ovdje smo se slikali za uspomenu

Veličanstven most na Đurđevića Tari

Most Mijata Trojanovića

I most Lazara Jaukovića

Tara, suza Evrope

Tara

Tara

Most bogate istorije

Veliki luk

Tara

Pogled na most

Iščezivanje mosta u magli

Od mosta na Đurđevića Tari krećemo ponovo ka Žabljaku, a onda ka manastiru Ostrog. Do tamo nam je trebalo oko 2 sata vožnje i bilo je tačno podne kada smo se parkirali na gornjem parkingu manastira. Iako je bio četvrtak bilo je dosta auta sa svih strana svijeta. Primjetili smo, pored domaćih i dosta stranih hodočasnika a najviše italijana i francuza. Iako u stvari nije bila prevelika gužva. Kiša je u međuvrenmenu prestala da pada i pojavilo se sunce, a nebo je bilo prošarano bijelim oblacima različitih oblika i formi. Manastir se nalazi na 900 metara nadmorske visine u planinskom masivu ostroške grede, u prirodnoj pećini u kojoj je živio monah Vasilije Jovanović, mitropolit zahumsko-hercegovački u drugoj polovini 17 stoljeća. 

Za obilazak moštiju sveca dovoljno je da stanete u red koji vodi u crkvu posvećenom Časnom Krstu sagrađenu 1665 godine. To je takozvana Gornja Pećina u kojoj se čuvaju ostaci mošti svetog Vasilija Ostroškog, zaštitnika i iscjelitelja. Manastir pripada srpskoj pravoslavnoj crkvi i ona slavi svetog Vasilija Ostroškog svake godine 12. maja, tj. 29. aprila po julijanskom kalendaru. Sve je tako dobro organizovano da vrlo brzo obiđete mošti a onda i samu crkvu odakle puca prelijep pogled na plodnu Bjelopavlićku ravnicu i rijeku Zetu. 

Pošto smo obišli mošti sveca i ostatak crkve, još smo svratili u suvenirnicu manastira gdje smo kupili nekoliko sitnica, a onda krenuli ka Nikšiću gdje smo imali namjeru ručati, naći smještaj i nakon razgledanja grada, drugi dan,  krenuti nazad ka Bosni.

Šavnik...toliko lijep da smo morali zastati

Šavnik...na put za Nikšić

Detalj sa puta ka Nikšiću

Pogled sa Ostroga

Manastir Ostrog

Gornje Crkva

Ovdje se nalaze mošti svetog Vasilija

Na platou manastira

Manastir Ostrog

Manastir Ostrog

Manastir Ostrog

Pogled iz manastira

Od manastira Ostrog do Nikšića trebalo nam je oko 40-tak minuta sa autom. Parking smo našli na ulici, u blizini centra grada i za divno čudo, za sve strance koji navrate u grad, parking je besplatan. Dovoljno je da su vam na autu samo strane registarske oznake. Vrlo lijep gest, bez sumnje.

Ručali smo u restoranu Kastel, nacioanlnom restoranu koji podsjeća, u cjelini i sa enterijerom kao i sa osobljem na ugostiteljske objekte iz naše mladosti bivše nam države. Ali ako se izuzme to, jelo je bilo ukusno, porcije ogromne i bile tako jeftine da je to bilo za ne povjerovati. Tu iznad restorana smo pronašli i smještaj, na prvom spratu. I to kakav smještaj, kompletno renoviran stan, sa vrlo modernim namještajem i takođe vrlo jeftin. Nakon ručka i pošto smo se smjestili i odmorili u apartmanu, odvezli smo se do Carevog Mosta u neposrednoj blizini grada a onda kad smo se vratili, razgledali i sam grad.

Uveče smo uživali u jednom od barova u centru grada sjedeći ispred i pijuckajući koktel, a onda otišli na spavanje, znajući da nas sutra čeka malo duži put i povratak u Bosnu, odakle smo i krenuli na naše putešestvije po Durmitoru, prije nekoliko dana. 

Carev most na rijeci Zeti

Carev most

Carev most

Carev most

Carev most

Sa Nikšićem se završio naš obilazak Pivskog kanjona, nacionalnog parka Durmitor, mosta na Đurđevića Tari, manastira Ostrog i Nikšića. Imali smo vrlo lijepo i avanturističko putovanje, koje nećemo nikad zaboraviti, zasigurno. I uživali smo u njemu, svo vrijeme. Vama koji ovo čitate, nadam se, da sam vam uspio bar jednim dijelom prenijeti utiske sa njega i možda potaknuti želju da možda i sami krenete u potragu za trenucima sreće koje smo mi tu u par navrata pronašli. Na kraju, još jedno veliko mahanje i topao pozdrav i do sljedećeg čitanja. Živi i zdravi bili.

 

Nikšić i moja malenkost

Nikšić

Na Durmitoru 

Mi na vidikovcu Ćurevac

Prevoj Sedlo na Durmitoru

Kamp Tron