Produženi vikend na jezeru u Koruškoj ili Kärnten, Millstättersee

 Početak maja je uvijek posebno važan dan za mene, pa tako je bilo i ove 2026 godine. Prvo, 1 maj je kao praznik rada bio neradni dan i padao je u petak, a drugo 3 maj, dan moga rođenja u nedelju, kada sam imao namjeru da ga proslavim, sa familijom i prijateljima, kao i uvijek do sada.

Tih par slobodnih dana je značilo i mogućnost da negdje odemo. Od važnijih faktora koji su uticali na odluku kuda da odemo, istakao bih način da se izbjegne gužva na putevima, granice i udaljenost, a da opet bude drugačije od regije u kojoj smo živjeli. Tako je poslije kraćeg, intezivnog pretraživanja, izbor pao na Korušku i jezero Millstättersee. Mi smo već nekolkio puta bili u okolini na odmoru i znali smo kako to otprilike izgleda, ali na jezeru Millstättersee nikada. Hotel smo pronašli preko Hoferreisen, pošto je za tri noći polupansion koštao 422 eura i tako bio dosta jeftiniji nego preko Booking-a. A i mjesto u kome se nalazio hotel, Döbriach je bilo idealno polazište za naše rute koje smo planirali ovdje odraditi.

Zalazak sunca iznad Millstättersee

Ja sam tog četvrtka 30. aprila, malo ranije otišao sa posla, i odmah smo krenuli na put, pošto smo prethodnih dana spakovali naše kofere i moju foto opremu. Iz Linz-a smo krenuli oko pola dvanaest. Auto je grabilo kilometre, a poslije 100-njak kilometara, kod mjesta Trieben, smo sišli sa autoputa i krenuli brdskom cestom ka cilju. Krajolik kojim smo putovali je bio prelijep, tako da nam nije smetalo što smo sporije putovali nego autocestom.

Prije krajnjog odredišta, hotela, smo napravili kraću pauzu u mjestu Hochosterwitz i tu priliku iskoristili na fotografišemo ovaj veoma poznat fotomotiv. Odatle do hotela nam je trebalo još sat vremena i u njega smo stigli oko 5 sati poslijepodne.

Pošto smo se smjestili u hotelu, otišli smo prvo na večeru a onda i u saunu, da se opustimo od dnevnih aktivnosti. Pa onda u sobu, uzeli kameru i auto se odvezli do vidikovca iznad jezera Millstättersee, do Renates Einkehr, na planini Mirnrock. Tu smo uživali u zalasku sunca, a onda kad je postalo hladno, vratili se u hotel. Tako se završio taj dan.

Aleja, Filialkirche St. Martin

Pauza

Burg Hochosterwitz

Burg Hochosterwitz, Umgebung

Burg Hochosterwitz

Sunset, Millstättersee

Sunset, Millstättersee

Sunset, Millstättersee

Sunset, Millstättersee

Sunset, Millstättersee

Sunset, Millstätter See

Sunset, Millstättersee

Prvi maj smo ustali rano, imali smo namjeru napraviti jednu malu rutu mjestom u kome smo boravili i otići do samog jezera. Tako je bilo i već oko 6 smo krenuli u obilazak. Samo što smo zanemarili jednu stvar, a to je da je vani bilo 2 stepena iznad nule a mi smo bili lagano obučeni. I bila je hladovina, sunce se tek rađalo i obasjavalo samo visoke planinske vrhove. Bilo kako bilo, mjesto je bilo predivno, jezero još ljepše. Od našeg hotela do jezera bilo je 20-tak minuta pješice i hotel je imao čak i svoju plažu, kao i jedan bungalov za iznajmljivanje. Tih bungalova bilo je 20-tak sa velikim staklenim otvorima, a čak je i krpv imao takve staklene otvore i moglo se iz njih posmatrati zvjezdano nebo noću.

Hotel zur Post

Šarm starih kuća

Ka jezeru

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Döbriach

Vrativši se sa naše jutarnje rute, odlazimo na doručak i nakon toga krećemo na obilazak planinskog masiva pod imenom Nockengebirge. Alpska cesta po imenu Nockenalmstraße je duga oko 30 kilometara, naplaćuje se i košta 25 eura, što nije malo, ali mi i nismo imali izbora nego da se uvjerimo da li odista vrijedi da se obiđe. U autu je bilo prijatno i pošto smo izašli iz rejona pokrivenog šumama i ušli u rejon gdje nije bilo rastinja, sunce nas je obasjalo svom svojom jačinom. Međutim svaki izlazak iz auta, a bilo ih je više toga dana, značilo bi oblačenje duplih jakni (pošto smo samo lagane ponijeli), pokrivala za glavu i sličnog, jer je temperatura tog ranog prijepodnevlja bila ispod 10 gradi sa hladnim vjetrom, koji je neumoljivo duvao.

Prva od ruta koju smo obišli, bila je kružna ruta oko malog jezera Windebensee. Samo jezero je bilo veoma slikovito, okruženo četinarima i veoma brzo smo ga obišli. Nakon toga sjedamo u auto i krećemo dalje, do sljedećeg cilja, a to je bio alpski dom Glockenhütte. Tu smo se malo zadržali, napravili nekoliko fotografija, sjeli u auto i uputili se ka sljedećem cilju.

Wildebensee

Wildebensee

Wildebensee

Nockengebirge

Nockengebirge

Nockengebirge

Nockengebirge

Nockengebirge

Glocknerhütte

Zvono za sreću

Uspomena sa Glocknerhütte

Glocknerhütte

Od Glocknerhütte  planinska cesta se obarala prema dolje i tako smo se stalno gubeći visinu dovezli do parka Silva Magica, svojevrsnog "čarobnog parka" sa umjetničkom postavkom na otvorenom do kojih vodi prelijepo uređena staza. Mi smo obišli i više od postavke tako što smo produžili do "Wolitzenhütte" prelijepom šumskom stazom koja je vodila do ove planinske kuće. Na žalost, nije radila i mi smo tako bili prinuđeni da se okrijepimo našim provijantom, koga smo nosili sa sobom. Poslije kraće pauze smo se vratili nazad do auta, i obišli takođe besplatnu postavku u unutrašnjosti stare kamene kuće, posvećenu drvetu.

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Wolitzenhütte

Wolitzenhütte

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Park Silva Magica

Postavka o drvetu

Starost drveta 

Park Silva Magica

Poslije parka Silva Magica, put se ponovo penjao sve do prevoja gdje je bila smještena planinska kuća po imenu Eisentalhöhe, koja se nalazila na visini od 2042 metra. Tu je bio parkiran veliki broj motora jer je Nockalmstrasse, zbog svoje ljepote, omiljena bajkerska cesta. I mi smo se tu parkirali i prošetali do vidikovaca sa kojih puca fantastičan pogled na okolinu. 

Htio bih još napomenuti da je prvi maj bio prvi dan od kad je 2026 otvorena ova planinska cesta. Snijega je bilo samo još djelimično, trava još nije bila počela da raste i samo su stidljivo prvi proljetni cvjetovi iz nje izlazili. I pored toga krajolik je bio izuzetno lijep za oči, jedino hladan vjetar nije dozvoljavao duži boravak vani, izuzev ako niste bili u zavjetrini, ili autu. Mi ovdje nismo dugo ostali, tek 15-tak minuta a onda pošto je podne već odavno bilo prošlo, odlučili da potražimo mjesto gdje ćemo nešto pojesti. Sjeli smo u auto i krenuli dalje. 

Eisentalhöhe 2042m

Eisentalhöhe 2042m

Eisentalhöhe 2042m

Auto je klizilo cestom, mi smo uživali u ljepotama kraja koja su se stalno mijenjala i mi smo se spuštali i spuštali. Imali smo auto toyota hybrid koje je vozeći nizbrdo proizvodilo struju i punilo hibridnu bateriju, koja nije bilo tako velikog kapaciteta i brzo bi se napunila, tako da smo,ako bi vožnja duže potrajala, imali struje i za izvoz. Razmišljao sam kako su inžinjeri toyote napravili propust, što nisu ubacili još veću bateriju.

Zaustavili smo se u gradiću Gmund, parkirali na ulazu na glavni trg i otišli do malobrojnih restorana koji su radili, do pizerije Al Dado i tamo jeli. To što smo naručili po čitavu pizzu (a bila nam je dovoljno jedna), pokazaće se kasnije greškom, jer smo se tako najeli da u restoranu hotela, za večerom, nismo do kraja mogli uživati u večeri, jer za desert jednostavno nije bilo mjesta. 

Gmund je bio toga dana posebno ukrašen, kao uostalom i ostala mjesta u Austriji, zbog proslave prvog maja te podizanja prvomajskog bora u centru grada, što je ovdje tradicija. Mi smo se još zasladili i kolačem i kafom na trgu, uživajući u lijepom sunčanom danu i ovaj put bez vjetra, jer je trg bio sa svih strana zaštićen objektima. Nakon toga smo obišli grad, popeli se na tvrđavu iznad njega, uživajući u panorami, da bi na kraju otišli do auta i krenuli, već dobro umorni, ka hotelu.

Večera u hotelu

Pojesti ili ne, pitanja je sad

Gmund

Gmund

Gmund

Gmund

Gmund

U hotelu smo se istuširali, otišli u saunu i onda na večeru, sve po redu. Sauna je veoma prijala i pošto sezona još nije bila počela, sam je na upit bila uključivana, tako da smo, u vrijeme kad smo išli u nju, bili sami i imali sav prostor za nas. Uživali smo i u sauni a i u jelima koja su bila pripremana. Posebno je bife salata  bila raznovrsna i veoma ukusana.

Nakon toga smo se toplije obukli i autom se odvezli do mjesta Millstatt gdje smo prošetali i na kraju uz koktel uživali u zalasku sunca. Ne u prvobitnom lokalu Kap 4613-die Pyramide und Terasse, gdje smo bili planirali, jer nije radio u to vrijeme, nego kod Franzis Strandbuffet. I nismo se pokajali, atmosfera i pogled na jezero sa ove lokacije su fantastični. Pošto smo ispratili sunca na počinak, vratili smo se u hotel i bacili u krevet već dobro umorni od dana.

Tabla na ulazu u Franzis Strandbuffet

Treff am See

Manastir u Millstatt

Zalazak sunca na jezeru

Zalazak sunca na jezeru

Zalazak sunca na jezeru

Zalazak sunca na jezeru

Subota, 2. maja je osvanula sucem okupana. Toga jutra nismo nikuda išli prije doručka, nego smo spakovali stvari za jednu dužu rutu - Weg der Liebe (put ljubavi), koja se nalazila visoko iznad jezera Millstättersee u takozvanim Millstättersee Alpen, potom otišli na doručak i tek onda krenuli ka polaznoj tački. To je bila koliba Lammersdorfer Hütte, do koje smo došli planinskom cestom koju smo platili 9 eura, ali se barem parking nije naplaćivao. U početku je staza bila dosta naporna, ali mi se nismo žurili, uživali smo toga jutra u lijepom vremenu i uvijek novim pogledima ka jezeru, alpskim vrhovima Austrije i Slovenije, kao i prelijepom planinskom cvijeću koje je raslo posvuda. Na pola rute se nalazio Granittor koji je postavljen 2009 godine kao mjesto istorijske važnosti, ali i kao vidikovac.

Granittor je četvrtastog oblika a njegova unutrašnjost je ispunjena granitnim gromadama. Mi smo tu napravili nekoliko fotografija, a onda poslije 100-njak metara napravili dužu pauzi na udobnoj drvenoj ležaljci za dvoje i uživali u ljepoti pejzaža, dok se nismo odlučili za spust do Lammsdorfer Hütte, naše polazne tačke, gdje ćemo se okrijepiti i onda nastaviti dalje.

Millstättersee

Millstättersee

Lammersdorfer Hütte

Planinsko cvijeće

PLaninsko cvijeće u maju

Srce nije kamen

Cvijeće posvuda

Srce nije kamen

Planinski cvijet

Ljubav iznad svega

Moj udjel

Sljepić

Planinski cvijet

Granittor

Millstättersee

Ja i granit

Dražana i Granittor

Na vrhu 

Ostaci snijega

Selfi

Nije glečer, nego samo snijeg

Jezerce na vrhu

Trenutak u vremenu

Okrepljenje

Sve je tu

Almliebe

Spuštamo se ka hotelu

Došavši u Hotel zur Post, istuširali smo se, presvukli se i pošto smo imali vremena, odvezli se autom u malo slikovito mjesto nedaleko od hotele - u Kleinkirchheim, gdje smo napravili jednu kraću rutu, popili kafu i pojeli sladoled kod talijana i onda se vratili u hotel, na naš ustaljeni ritual - prvo sauna, pa onda večera i na kraju ponovo u gradić Millstatt na koktel i zalazak sunca. Opet smo uspjeli sjesti za sto prvi do jezera i sunca, naručiti koktel i prepustiti se kosmičkim silama - planeta Zemlja je isto kao i juče i svo ovo naše vrijeme jurila po elipsi oko sunca i vrtila se istovremeno oko svoje ose, vrijeme je za taj dan, poput zrnaca u pješčanom satu, isticalo, plave boje neba su polako dobijale toplije nijanse i prelazile u žuto-crvenkaste, dok smo mi skoro u potpunosti uživali u tim trenucima. Skoro, a ne potpuno, jer su dvije očerupkane čavke, malo luckaste a više pijane za susjednim stolom, svojom galamom i smijehom remetile tu idilu. Tako je prošao još jedan dan našeg odmora.

Bad Kleinkirchheim-ski centar sa dvije termalne banje

Bad Kleinkirchheim

Bad Kleinkirchheim

Ispred hotela

Na večeri

Spezijaliteti Koruške

Večera u hotelu

Ispred hotela

Bad Kleinkirchheim

Millstättersee

Millstättersee

Millstättersee

Trećeg maja, za moj rođendan, smo ustali rano, kao i uvijek, odmorni, a onda smo, prije doručka napravili kraću šetnju oko hotela. Sunce je već obasjavalo planine koje su okruživale jezero i gradić se polako budio iz sna. Poslije doručka smo onda spakovali naše stvari, i pošto smo odjavili sobu krenuli na put ka Linz-u. Opet smo izabrali rutu koja nije bila najkraća, ali je pružala najviše toga za vidjeti. 

Tako smo u mjestu Turracherhöhe, kod istoimenog jezera, stali, parkirali auto, a onda i napravili jednu kružnu rutu oko jezera, jer jednostavno smo bili privučeni ljepotom mjesta. Inače jezero presjeca granica između dvije austrijske pokrajine - Koruške, iz koje smo izlazili i Štajerske, u koju smo ulazili.

Poslije ove duže pauze, više se nismo zaustavljali, nego smo došavši u Linz, raspremili stvari, odmorili se i onda otišli u restoran, na unaprijed zakazan ručak sa familijom, a povodom mog 61 rođendana.

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

Turrachsee

I tako dođosmo i do kraja ovog našeg putovanja za produženi vikend početkom maja, koje bih toplo preporučio svima koji vole aktivan i manje aktivan odmor. Mi smo dva dana proveli u planinarenju ali smo ostavili vremena i da u predvečernje sate uživamo u zalascima sunca na obali ovog predivnog jezera. Ako neko ipak ne voli planinarenje, ili iz bilo kog drugog razloga je ograničen, to je moguće sasvim dobro da se zamjeni obilaskom gradova kojih na okolini ima na pretek.

Na kraju veliki pozdrav svima koji čitaju moje putopise i jedno veliko mahanje od nas dvoje. Do čitanja.

Pozdrav iz Koruške