Put u Crnu Goru

Za Crnu Goru nas veže jako puno uspomena, više onih lijepih, jer čovjek sa godinama samo njih i pamti, a one loše polako zaboravlja.

Pravoslavni manastir na Skadarskom jezeru

Godinama smo ljetovali tamo. Prije dok su djeca bila mala, a zbog ratnih dešavanja na području bivše Jugoslavije put iz Austrije do crnogorskog primorja nas je vodio velikom obilaznicom preko Mađarske i Srbije tako da smo znali do nje putovati i dva dana. Ljetovali smo onda skoro svako ljeto u Njivicama, malom ribarskom mjestašcetu preko puta Herceg Novog, gdje su uglavnom ljetovali i Beograđani,takođe sa familijama. Kasnije kada se rat završio i pojavila se mogućnost ljetovanja u Hrvatskoj prestali smo ići tamo. Em nam je bilo bliže,em ruku na srce,u odnosu na Kvarner i Istru to je bilo znatno lošija destinacija. Ne toliko zbog ljepote prirode,koliko zbog drugih stvari i komplikacija oko putovanja. Bilo kako bilo, igrom slučaja,pošto s u firmi gdje sam decenijama radio došlo do velikih promjena i odmor nisam uspio isplanirati na vrijeme, i propala nam verzija da odemo u Rumuniju na ljetovanje, ostade samo da odemo do Crne Gore i to do njenog najjužnijeg dijela. Napravili smo onda plan-krenućemo iz Banjaluke,pa preko Doboja,Sarajeva,doći do Tjentišta i Trebinja koje smo namjeravali obići prije nego se spustimo u Perast, biser bokokotorskog zaljeva gdje bi  bi prespavali. Onda drugi dan preko Kotora, i dalje  poznatim sepertninama do Njeguša i Lovćena,pa do Podgorice i Virpazara do konačnog cilja Dobrih Voda nedaleko od Bara gdje smo preko Bookinga rezervisali sobu u Oazi Ema. Pa da pođemo redom.

                Tjentište i nacionalni park Sutjeska pamtim još iz školskih dana kada sam kao 13-stogodišnjak sa ekskurzijom dolazio ovamo. Velikog bazena uljuškanog krilima rijeke Sutjeske, kao i prelijepih bungalova gdje smo spavali sjećam se i današnjih dana i to tako živo da sam koračajući sada već oronulim stazama koje krivudaju između starih borovih stabala, imao osjećaj da će odnekuda banuti sva na moja raja i nastavnici koji su iznenada nekuda nestali. Iako je sav Park duboko stradao u ratnom vihoru, njegova veličina i ljepota kojom je nekada sijao osjećala se na svakom koraku.Prosto smo uživali šetajući ovog ranog jesenjeg jutra,dok se magla polako dizala i kao iz bajke počeli da se pojavljuju vrhovi Zelengore,Maglića i ostalih planina. Poslije toga,doručak u restoranu hotela bio je kao desert naše posjete ovom parku .Iako do njega uopšte nije jednostavno doći,preporučio bih svima da jednom odvoje dio svog vremena i da dođu ovamo i to po mogućnosti na više dana.Ubjeđen sam da se neće pokajati.

Kasnije,poslije obilnog doručka smo krenuli prema Trebinju.Dan je bio pred nama,sunca nam se smješilo u lice i više ništa nije moglo da nam pokvari raspoloženje. Polako su se nizali planinski vrhovi pored nas, dok smo vozili kanjonom rijeke Sutjeske.Vremenom se bujna vegetacija smanjivala i polako prerastala u hercegovački krš,što je bio znak da smo se približili Trebinju. Auto smo parkirali u samom centru grada i krenuli u obilazak. Prvo do pijace,koja nas je podsjetlia odmah na pijacu u Saint Tropezu u Francuskoj.Čak je i aleja starih platana koji su zaštitni znak ovog grada,ista kao tamo. Osvežili smo se u restoranu odmah na pijaci,uživajući u njenim zvukovima i mirisima. Kasnije smo otišli da prošetamo starim gradom,pa nizvodno Trebišnjicom,rijekom ljepoticom koja krasi ovaj grad do Arslanagića mosta usput se sladeći plodovima smokve koje su posvuda rasle. Vrativći se nazad,obišli smo i stari grad i autom se odvezli do hercegovaške Gračanice,odakle puca preilijep pogled na sam grad.

Napustivši Trebinje krenuli smo prem Perastu u Crnoj Gori.Ulazak u Crnu Goru je prošao bez ikakvih problema,i veoma brzo smo ugledali more. Pomalo sjetno,sjetivši se koliko smo puta tako dolazili sa djecom na more i uvijek pravili pauzu na prvom vidikovcu odakle se vidjelo more.Djeca su u međuvremenu porasla,sada već odrasli ljudi, a i mi pomalo zašli u zrele godine i u međuvremenu počeli da uživamo u stvarima koje prije nismo i primjećivali.U Perastu iznenađenje-ulaz autom u grad je bio zabranjen za sve osim stanara,čak i za one koji su poput nas preko Bookinga rezervisali parking koga je hotel imao,ali koji nije bio u gradu,nego van njega. Pomislih,evo ga,u Crnoj smo Gori,nemoguće bi bilo da sve bude u redu. Srećom Hotel nije bio daleko od parkinga,nekih 10-tak minuta. Ipak onako natovareni,nije bilo uopšte prijatno po još uvijek vrelom predvečerju doći do hotela. Smjestili smo se  u Vili Perast Boutique Hotel,prenoćište za jednu noć sa doručkom i parkingom koji nije postojao platili 51€.Sam smještaj je bio dobar,moglo se jesti i uz obalu,na samoj rivi,da nije bilo tog smrada kanalizacije koje je dopirao do nas. Kasnije smo prošetali gradom koji je stvarno bio vrlo lijep,stari grad kapetana,koji je odisao dahom prošlih vremena.Dalo se primjetiti da je inače sva okolina u odnosu na zadnji put kada smo bili tu,prije 10-tak godina jako izgradila i tako narušila onu skladnu ljepotu bokokotorskog zaliva od nekada.Bezuspješno sam pokušavao u smiraj dana da fotografišem crkve Gospa od Šrpjela i Svetog Đorđa koje su poput dva bisera krasile zaliv.Ogromne krstarice su plovile zalivom jedna je sporo klizila vodom prema Kotoru,dok je druga napuštala zaliv.Ujutro smo,poslije doručka spakovali stvari i uputili se prema Kotoru.

Sam Kotor lijep kao i uvijek.Stari grad jedan od rijetkih koji je naseljen i istovremeno pod zaštitom UNESCO, uvijek dobro posjećen od turista sa svih strana svijeta. Kratka šetnja gradom,sjedamo u auto i krećemo prema Njegušima,rodnom mjestu Njegoša,poznatog crnogorskog vojvode i pjesnika. Planirali smo otići do njegovog mauzoleja na Lovćenu,koji do sada nismo uspjeli posjetiti. Sam put je vrlo zahtjevan,vozimo oprezno i često se sklanjamo u stranu da bismo propustili vozilo iz suprotnog pravca. Primjećujem opet da smo u Crnoj Gori-niti jedan jedini put nas vozač sa crnogorkim registarskim tablicama nije pozdravio niti propustio. Na ulazu u Njegoše-iznenađenje. Cesta za Lovćen zatvorena,jednostavno tako bez ikakve obavijesti na početku puta. Prazan rezervoar za gorivo je sljedeće iznenađenje. Srećom Cetinje nije daleko,sipamo gorivo na pumpi i odustajemo od posjete Lovćenu i Njegošovom mauzoleju,jer čeka nas još dug put do Bara,a već smo izgubili puno vtremena. Sa sjetom ispraćamo Lovćen koji se vidi u daljini i krećemo prema Podgorici...

Relativno smo brzo stigli do Podgorice.Međutim ispred samog grada navigacija je nas, iz samo njoj poznatih razloga skrenula desno ,pa smo tako "prečicom" izgubili dosta vremena putujući prvo desnom obalom  rijeke Sitnice,a onda i Morače,sve dok konačno nismo prešli most na njoj i ponovo se popeli na magistralni put prema Virpazaru. U samom Virpazaru smo napravili pauzu i ručali. Nikad lošije do tada i još platili dobar ceh za to. Poslije toga smo krenuli prema Baru,namjerno izabravši duži put preko Petrovca, računajući da ćemo imati lijep pogled na more,što se kasnije pokazalo kao greška,jer,em smo bili dobro izmoreni od puta,em put je bio jako težak,prepun krivina i nije se moglo voziti brzo. Bilo kako bilo,kilometri su letjeli  i poslije nekog vremena stigli smo i do Bara,odakle je samo na jedan mačiji skok bilo i naše odredište,Dobre Vode. Pronaći Oazu Emu je bilo nešto najteže toga dana. Skoro smo izgubili jedan sat,što autom,što pješice,dok se  konačno nismo parkirali ispred našeg apartmana ,upoznali našu domaćicu Eminu koja nas je veoma srdačno dočekala i ostavivši stvari u sobi,spustili se do velikog bazena sa toplom morskom vodom i konačno saprali sa sebe svu prašinu,znoj i teškoće sa puta od toga dana. Kuća gospođe Emine,koja inače živi u Njemačkoj,gdje drži sopstveni restoran,a onda čitavo ljeto provodi ovdje u Dobrim Vodama,izdajući kuću gostima ,je bila ogromna,sa dva bazena,kuhinjom,ogromnim tarasama sa kojih smo svake večeri posmatrali prelijepe zalaske sunca i sopstvenom plažom na moru. Do plaže je istni na volju vodilo preko 200 stepenica,ali kad jednom dodjete do nje mogli ste samo da uživate u tišini mora i osluškujete šum valova.

Odavde iz našeg apartmana u Dobrim Vodama smo onda kretali u naše izlete. Tako smo jedan dan posjetli stari Bar i poslije toga se do večeri kupali na plaži u Baru. Set ležaljki sa suncobranom je koštao 5€,more je bilo toplo i čisto,čak smo mogli koristiti i Wlan iz obližnje kafane. Drugom prilikom kada smo se htjeli ponovo tu kupati i spustili se još malo bliže do grada,primjetili smo da more više nije bilo tako čisto,jer u Baru se nalazi i luka,pa je kamenje u vodi bilo svo obraslo nekim algama za koje su ljudi govorili da je to od izlivene nafte u more. Bilo kako bilo, malo je gradova koji se mogu pohvaliti plažama sa plavom zastavicom.Sam grad Bar mi se posebno svidio.Čist i uređen sa ulicama na koje se naslanjaju kafići sa baštama koji su tih dana bili puni. Obišli smo staru maslinu  čija se starost procjenjuje na preko 2000 godina,ali ipak vrhunac posjete ovom dijelu Crne Gore svakako je Stari Bar. Iako je dobar dio starog Bara porušen, koračajući njegovim ulicama imao sam osjećaj da koračam kroz vijekove.Odatle puca lijep pogled i na obalu, kao i na obližne planine.

Sljedeći od izleta koji smo preduzeli bila je obilazak Ulcinja,Velike plaže i kupanje na Adi Bojani. Bez obzira na to da li smo išli na izlet ili smo ostajali u Oazi Emi imali smo naš ritual koji se nije mijenjao. Ustajali smo rano, a onda poslije kave silazili do plaže na kupanje. Sami mi i talasi. Nije bilo lako sići u more,moralo se silaziti ljestvama, ali zato smo bili nagrađeni čistim i toplim morem i svim čulima smo mogli uživati u moru koje se polako pjenušalo grleći stijene na obali. Poslije toga bi sljedilo tuširanje i doručak,a onda bi se kratko spremili i kretali na naše izlete. Ovaj put smo otišli u Ulcinj,koji ruku na srce i nije nam se previše dopao. Možda ponajviše i zbog toga što je bio i previše izgrađen, čak je i stari grad bio prepun hotela,a i od starih utvrda je malo ostalo. Plaža je bila u centru grada,dosta uređena i čista, i nekako je sve djelovalo kao da se nalazimo na putovanju u prošlost.

Poslije Ulcinja smo otišli na tu čuvenu Adu Bojanu, koju smo oduvijek priželjkivali posjetiti. Ulaz se   naplaćivao 5€ za auto,a set ležaljki i suncobran na plaži je bio 10€. Prelijep sitni pijesak, plavo more koje ga je u talasima zapljuskivalo i sunce koje je grijalo naša naga tijela učinilo je da ti par sati na plaži bude jedan od vrhunaca naše posjete Crnoj Gori. Ada je bila relativno dobro posjećena,ali ne i pretrpana a po registarskim tablama se vidjelo da je bilo turista iz svih dijelova Evrope.U smiraj dana smo se odvezli i do par klubova na Velikoj plaži, i iako su oni bili dobro sređeni,ipak se dalo primjetiti da su još uvijek daleko od takvih klubova na azurnoj obali. Poslije toga smo otišli ka Dobrim Vodama gdje je naša Emina spremala svoje čarolije za večeru.

Naš odmor se polako približavao kraju i nama je ostao još jedan izlet a to je u stvari i bio razlog naše posjete Crnoj Gori,a to je bilo Skadarsko jezero.Odlučili smo da ga obiđemo autom,bolje rečeno jednu njegovu stranu i tako od Bara obroncima planine Rumije dođemo do jezera i onda starim putem do Virpazara. Obišli smo i manastir Beška koji se nalazi na istoimenom ostrvu. Do njega je najlakše doći čamcem iz mjesta Murići,što smo mi i učinili.Jednosatni izlet po osobi košta 15€.Na ostrvu se nalaze dvije srednjovjekovne crkve i to crkva Svete Bogorodice i Svetog Đorđa,koje su se veoma lijepo uklopile u predivne grmove divljeg šipka koji raste svuda okolo.Nismo imal puno vremena da duže zadržavanje na ostrvu pa smo ubrzo nastavili put prema Virpazaru.Usput smo često stajali ponajviše radi fotografisanja.Fotomotivi su  se kao na dlanu pojavljivali ispred nas.U Virpazaru se nismo zadržavali,sunce je već uveliko pržilo i imali smo plan da odemo na plažu u Sutomore gdje nikada nismo bili. Na žalost,plaža u Sutomore je bila toliko pretrpana da smo odlučili da se tu ne zadržavamo,nego da odemo na plažu u Bar,što smo i učinili.

Konačno 17 Septembra poslije doručka u Oazi Ema i opraštanja od Emine i njenog ljubaznog osoblja krećemo kući.Ovaj put smo čvrsto riješili da usput posjetimo Rijeku Crnojevića,Lovćen i Njegušev mauzolej te ručamo negdje od mnogobrojnih restorana u kanjonu rijeke Drine, što smo i učinili. Sam put je bio veoma težak, uzak i pun krivina i sepertnina i jako se sporo putovalo. Osim toga često sam zastajkivao radi fotografisanja. U Rijeku Crnojevića smo stigli rano prijepodne, i mjesto je se polako budilo. Zatekli smo tu par kampera, kao i mladi par iz Francuske koji je kampovao sa svojom auto-kućicom na divlje pored same rijeke. Ostavili smo auto, napravili nekoliko fotografija i krenuli prema Lovćenu. Saobraćaj je bio dosta gust, i od Cetinja do ulaza u nacionalni park trebalo nam je oko 20-tak minuta. Na ulazu u park smo platili 3€, a u ulaz u mauzolej još 2€, razumije se po osobi. Ali smo zato bili nagrađeni za predivan pogled - sa Lovćena se vidjela sva Crna Gora,planine Bosne i Hercegovine kao i Italija.Prelijepo. Sjedamo u auto i krećemo dalje,imali smo plan jesti negdje usput. U visini Nikšića nas dok smo preticali na traci za preticanje pokušava zaustaviti polivcajac tako što je pretrčao preko dvije pune linije mahajući palicom, ali mi smo bili u brzini,i nisam mogao stati, da ne ugrozim naše živote i ljudi u autu koje sam preticao tako da sam nastavio voziti.Ošekivao sam da oni krenu za nama, ali oni to nisu učinili, ne bih znao zašto. Ali nas zato odmah na izlazu iz grada, zaustavlja druga patrola policije i poslije dužeg nagađanja tipa a šta ćemo sa njim puštaju da nastavimo vožnju. Meni je pao kamen sa srca, ali sam zato izgubio apetit i bilo mi je stalo da samo što prije konačno izašem iz Crne Gore. Granicu na Tari prelazimo bez većih problema, Skećemo u restoran Hum, naručujemo supu i teletinu ispod sača i potom silazimo do Drine. Drina prelijepa i jako hladna-čitavih 13 gradi. Pošto sam napravio par fotografija krećemo dalje. Put uz Drinu do Foče je čista katastrofa, dijelom bez asfalta,sa puno udarnih rupa. U Prnjavor stižemo u 21 sat naveče, odlazimo na piće sa rođacima i konačno nešto poslije 22 sata smo konačno u krevetu, u našoj kući u Hrvaćanima.

Nadam se da sam vam uspio prenijeti naše doživljaje sa ovog puta u Crnu Goru, sa svim i dobrim  i lošim što smo usput doživjeli. Ostajte mi dobro i do sljedećeg putopisa.