Trebalo je da bude odmarajuće i opuštajuće ali...

Ovo ljeto, 2021 godine došlo je u znaku masovne vakcinacije protiv Corona virusa i sa velikim optimizmom da ova svjetska pandemija nestane sa lica zemlje. Mi, moja ljepša polovina i ja smo već početkom ljeta postali vlasnici zelenog pasoša i imali smo samo jednu želju-pobjeći na nekoliko dana negdje na obalu mora, da se konačno odmorimo od silnih obaveza i svega onoga što nas je za ovo vrijeme zabrana i ograničenja pritiskalo kao teški bremen na prsima. Ali nismo znali kuda?

Jer još uvijek nije bilo baš sigurno. Da neće biti rezervišeš hotel, pa dođe zabrana putovanja. Ili ko zna već šta i kako i zbog čega, kao što se već sto puta ponovilo u zadnje vrijeme. Ali ipak, na kraju, kažemo sami sebi-idemo u Istru, tu teško da može nešto loše ispasti. Napokon toliko puta smo ljetovali u Istri i uvijek je to bilo lijepo i ugodno iskustvo i odmor. Ali i da u Istri može da bude drugačije i ne samo lijepo i prijatno iskustvo ovaj put ćemo doživjeti na sopstvenoj koži.

Ali da pođemo redom. Rezervisali smo hotel Miramor Sunny by Valamar, sa tri zvjezdice. Polupansion sa doručkom i ručkom je iznosio 707 eura. Malo nas je zbunjivao ručak jer smo uvijek uzimali polupansion sa večerom, ali na kraju smo smatrali da tu može biti i prednost, jer nećemo imati obaveza kasnije za večeru. Kako smo se samo prevarili.

Do hotela smo stigli za nepunih 6 sati vožnje i pravo je uživanje bilo voziti polupraznom auto cestom kroz Austriju i kasnije jednim djelom kroz Sloveniju. Doševši u nekadašnje malo rudarsko mjesto, Rabac, na istočnoj obali Istre prvo smo navratili do naših susjeda Šimića koji su dan prije ovdje stigli u kamping gdje su iznamjili jednu od onih mobilnih kuća koje se često izdaju na hrvatskoj obali. Sunce je pržilo neumoljivo i veoma nam je prijala domaća kava sa njima. Kasnije smo otišli na plažu, pa onda u hotel, do recepcije. Tamo smo doživjeli prvo loše iznaneđenje. Iako smo imali plaćen ručak taj dan, radnica na recepciji nam je rekla da nemamo pravo na obrok za taj dan, već da možemo dva puta jesti na dan odlaska. Sopstvenim ušima nisam mogao vjerovati šta čujem. Gdje je ona moja lijepa Istra gdje se gost uvijek pisao velikim slovom i nikad zakidao, ali ajde, kažemo jedno drugom ručaćemo negdje drugdje. Tako je i bilo. I tada, kao i svaki naredni put, za tih sedam dana, bilo gdje da smo jeli, van hotelskog restorana, u bilo kom lokalu, hrana je bila izvrsna. Cijene su bile otprilike kao kod nas u Austriji, ali mi smo se bili privikli na taj standard, tako da nas to nije posebno bolo u oči.

More je bilo čisto i veoma toplo za ovu doba godine. Uživali smo plivajući. I to po nekoliko kilometara na dan-imali smo one pametne satove koji su to mjerili.

Rabac ovog ljeta

Kod Šimića na kavi

Pogled na Rabac iz Labina

Naš hotel

Sljedeće jutro krećemo u jutarnju šetnju sa ciljem da obiđemo samo mjesto. Tako smo, sišavši do obale skrenuli ulijevo i otišli sve do nudističke plaže koja se nalazila na kraju lanaca hotela, gdje smo se i okupali u moru. Svako ko voli da porani na moru zna kavo je uživanje plivati jutrom u moru, dok je još bonaca. Po povratku u hotel smo usput popili kafu i pojeli krosant u jednim od kafea na obali. Onda u samom hotelu, pred ulazom u restoran, doživjeli smo sljedeće veliko razočarenje-ogroman red ljudi koji su čekali pola sata prije osam da se otvori restoran da mogu doručkovati. Otišli smo u sobu da se istuširamo i spremimo stvari za plažu, u nadi da će se red smanjiti, što se na žalost pokazalo kao loša pretpostavka, pošto smo u povratku zatekli još veći red. Ista se stvar ponovila i za ručak dok nismo skužili u čemu se radi. Naime u naš restoran od hotela su dolazili gosti iz još obližnjih hotela, do 1300 ljudi na dan. Onda smo, sljedećih dana, naizmjenično, izlazili pola sata prije osam da zauzmemo red za objed, dok smo ravovreme za ručak pokušali"ubosti", nekad sa manje a nekad sa više uspjeha. Ovako lošu organizaciju pripisujem samo menadžeru hotela pošto se vidjelo da se osoblje maksimalno trudi da iole olakša ovakvu gužvu za jelo. To je ujedno bio i jedan veliki minus koji sam dao ovom hotelu pišući ocjenu na Bokingu. Jer nama je svakodnevno zagorčavao naš boravak ovdje i opominjao nas da se i u našoj lijepoj Istri mogu dešavati i ružne stvari.

Poslije ovakvog razočarenja pokušavamo da spasimo šta se spasiti može. Tako smo se organizovali pa smo sa našim dragim Šimićima zajedno išli na plažu, gdje smo uživali plivajući u kristalno čistoj tirkisnoj boji mora. Oni su češće dolazili do nas, a i mi smo ponekad odlazili do njih. Izuzev dva puta. Mi smo jednom otišli pješačkom stazom do Labina i nazad, ranom zorom, sa svjetiljkama na glavama, da izbjegemo dnevnu vrućinu, a drugi put smo proveli dan sa ženinom polusetrom koja se slučajno zatekla u Istri i to tačno za svoj 40-ti rođendan. Taj dan će ostati u sjećanju zauvijek a palo je i nekoliko suza radosnica. Ostatak odmora smo proveli sa Šimićima. Bilo je jednostavno lijepo sa njima uživati u popodnevnoj kavi i svježini domaćeg piva. Ili zajedničkim večerama koje ni za živu glavu nismo propuštali. Poslije njih smo obavezno išli na koktel, gdje smo uz smijeh ispraćali zadnje goste.

Rabac-obala

Jedna od mnogobrojnih plaža u Rabcu

Pogled na Cres

Uspomena na ljeto

Plaža na Rabcu

Na plaži

Iznad Rabca

Sa puta ka Labinu-predah

Labin

Makovi

Pogled na Labin i Učku

Po povratku u Rabac

Rabac

More,more

Rođendan

Uživanje na plaži

Labin

Večera pred polazak

I za kraj-trebalo je biti odmarajuće i opuštajuće, ali nije u potpunosti. Zeznuo je menadžer hotela, gledajući da njemu i vlasniku hotela ostane što više novca, pa nema veze ako malo zagrabi od sopstvenog osoblja a malo od gostiju...e pa nije u redu, mi ti to nećemo zaboraviti i oprostiti...ipak uspjeli smo donekle popraviti što se moglo , zahvaljujući divnim prijateljima, našoj Nataši i njenom Darki i dobrim ugostiteljima, Hrvatima, čija jela tako dobro šmekaju, što pokazuju i fotografije ispod.

Sve smo izjeli.